Pitana komentiranja nedavne registracije nematerijalnog kulturnog dobra polučuju i stupce koji ispadoše da ne ugledaju svjetlo dana, pa ih za nečiji eventualni interes uvrštavam ovdje.

Najprije, još jednom o tome zašto sam kao prvi zaštitar suhozida protiv ovakve zaštite. Ponavljam sažeto u četiri retka:
– kamen na kamenu je zbog uzgoja,
– uzgoj je radi ljudskih života,
– to što je uzgojeno nije na plantaži niti u industrijskoj varijanti već lokalnoj, u lokalno kondicioniranom ambijentu s usputnim estetskim efektom,
– praksa tog kontinuiranog kondicioniranja je dobro vrijedno očuvanja.

antegasperov_krculjNa fotografiji: Ante Gašperov, Krčulj, u vlačicama vinograda babića.

 

Iz drugog ponavljanja, sažeta kronika zaštite hrvatskih suhozida:

– 1873., Molo Lokva, poluotok Pelegrin, Hvar – početak pretpovijesne arheologije u Hrvatskoj: kopani tumul se pogrešno povezuje s pučkim graditeljstvom, počinje mit o bunjama iz vremena Ilira,
– 1912. arheolog Luka Jelić na Srimi kod Šibenika mjeri i crta prve bunje kao zasebno zanimljive građevine, ne kao suspektnu arheologiju,Jelićeva bilješka iz srimskog notesa.
– 1962. Poljoprivredna zadruga u Potomju zaštićuje kolektivno intelektualno vlasništvo načina uzgajanja dingača i time de facto uvodi zaštitu nematerijalnog kulturnog dobra što je zakonski omogućeno tek 1999. godine,
– 1965. fotoreporter Slobodne Dalmacije Petar Jović-Pempek snima čuvenu fotografiju “Rad ljudskih ruku”, kasetirane vlačice Velikog Bucavca snimljene s magistrale, koja je dvije godine bila izložena u zgradi UN (ex Lige naroda) u Ženevi,
– 1972. riječki Konzervatorski odjel zaštićuje prvi kulturni krajolik, terasaste vinograde Takala u Bakarskom zaljevu kod sela Praputnjak, ali propušta priključiti aspekte očuvanja nematerijalnog kulturnog dobra opisanih od iste konzervatorice,Beata Gotthardi Pavlovsky na Takali.

– 1975. u sklopu zaštite kulturnog krajolika Lunjskog poluotoka po prvi put se posebno zonira strože zaštićen Dudićev osik, započinjući zaštitu suhozidnih objekata u Hrvatskoj,
– 1993. hvarska se hora zaštićuje kao “arheološki park”, 2008. postaje prvim i jedinim kulturnim krajolikom zaštićenim u svojoj vlastitoj kategoriji jer domaći zakon ne sadrži “kulturne krajolike” poput Popisa svjetske baštine,
– 1998. prvije dvije ciljane zaštitne registracije suhozida, Rašine bunje kod Vodica i Starog stana u Samogradu na Žirju,
– 1999. tipologija kornatskih suhozida od Svena Kulušića,
– 2005. preventivna zaštita Kudinog mosta na Krupi, najvećeg među suhozidnim mostovima Dalmacije,
– 2006. izlazi priručnik “Mediteranska kamena kuća”, predšasnik priručnika “Gradimo u kamenu” iz 2012. godine kad izlazi i istarski “Priručnik za suhogradnju” – početak rada udruge “Dragodid”,
– 2009. peticija udruge “Suhozid” iz Kolana da Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture “bez odlaganja pripremi i Hrvatskom saboru dâ na usvajanje Zakon o zaštiti suhozida i suhozidne gradnje kao materijalnog kulturnog dobra, ili da se u postojeći Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ugradi zakonske propise i tako dade pravni okvir cjelovitoj zaštiti i očuvanju”, početak iznalaženja odgovarajućeg načina zaštite,

Gradnja kornatskih križeva pod paškim vodstvom.
– 2010. preventivno se zaštićuje pulski ager, područje sjeverozapadne Vodnjanštine, status istječe nakon tri godine bez nastavka no od 2006. teče svibanjska akcija “Moj kažun” a od 2008. lokalna subvencija popravljanja kažuna,
– 2013. preventivnom registracijom umijeća gradnje bez vezivne tvari kao jednog nematerijalnog kulturnog dobra za sve lokalne oblike odbija se prijava gradnje i održavanja genijalnih suhozidnih zdenaca kod sela Draga blizu Baške na otoku Krku,

Iz dokumentacije za registraciju draških bunara (Juvanec i Horvatić).
– 2014. portfolio fotografija Ive Pervana poslan u UNESCO s pozivom da se hrvatski suhozidi uvrste u Popis svjetske baštine,
– 2017. trajnom registracijom umijeća suhozidne gradnje u ukupnom obuhvatu jednog nematerijalnog kulturnog dobra odbijaju se prijave lokalnih uzgoja kao zasebnih nematerijalnih kulturnih dobara koje su poslali Udruga vinara i vinogradara “Dingač” iz Potomja, Poljoprivredna zadruga “Dolčina” iz Praputnjaka, kao i drugih desetak prispjelih do isteka prethodne preventivne registracije.

 

Ramljanski bunari.Epilog: suhozidni bunari građeni tehnikom pravog svoda (http://suhozid.geof.unizg.hr/#show/3230), zajedno s drugim tradicijama malih mjesta bez svojeg mjesta u redu za prijave natječaja javnih potreba u kulturi – osuđeni na urušavanje. (Na registraciju građevina kao kulturnih dobara se nije ni osvrnulo.)

Baljenac kod Kaprija

Kome je s nacionalnom registracijom suhozidnih umijeća kao jednog nematerijalnog kulturnog dobra potreban komentar dulji od mojeg ranijeg statusa na društvenoj mreži, osim svojih prošlogodišnjih članaka posvećenih tom procesu (“Ethnologica Dalmatica” i “Histria”, bilo s Hrčka ili Hrvatske znanstvene bibliografije), ističem primjere dobre konzervatorske prakse kakvu se ovakvim rješenjem zaobišlo:

– uzgoj argana u Maroku,

– uzgoj mastike na Hiosu,

vinogradarstvo na Panteleriji.

Svaka od ovih kultivacija lokalnih sorti vezana je za pripadne suhozidne forme, van pune učinkovitosti već kod prvih susjeda. Suhozidi nisu dizani da bi im se divilo već da bi se uz njihovu pomoć na najbolji mogući način u svojim ambijentima uzgajalo dobra bilo za konzumaciju ili razmjenu. Jedinih naših suhozida građenih za kontemplaciju, Bašićevih križeva, ne bi bilo da prije njih okolica nije rasječena pravocrtnim ovčarskim međama.

Vinogradarski primjer pučkog zoniranja prostora, Baljenac, školj bez suhozida ako se takvima shvaćaju ograde jer za njima u prostoru bez stoke nije bilo potrebe (jedine ograde štite od mlata valova, ostalo su nasipi) – kultura pod kultivacijom nisu bile masline kakvima su ovce potrebne, već loze, i to u lokalnim adaptacijama kultivara:

 

Primjer loše prakse iz istog Popisa za kojim se redovito poseže, no pri tome uvijek vrijedi primijetiti tko hvali takvo rješenje posve razdruženo od lokalnih zajednica i života ljudi iz čijih mjesta i krajeva potječe:

sredozemna ishrana,

Komentar ove registracije potražiti u autoritativnom zborniku.

 

Da multilateralne prijave ne moraju biti razdružene od stvarnih ljudi i živog lokalnog umijeća svjedoči primjer sokolarstva.

 

Zaštita suhozida leži u očuvanju uzgoja lokalnih sorti i pasmina, industrijski uglavnom neatraktivnih ali vrijednih kao agrogenetska pričuva za buduća iskušenja. Po ova tri upisa se vidi kako takva konzervatorska praksa nije budućnost, već sadašnjost.

Registracija svih nacionalnih formi kao jednog lokalnog umijeća je pretakanje “folklornog bogatstva” iz vizija pretprošlog stoljeća u nove posude nematerijalne kulturne baštine, odakle curi i ostavlja stvarne vrijednosti na suhome. Svaka od takvih praksi (dingač, bakarska vodica, lunjsko ulje, dosušivanje maraštine, sirevi prepoznatljivih pasmina stoke itd.) mora imati svoj izravni pristup javnim sredstvima putem registracije zasebnog nematerijalnog kulturnog dobra.

Ostatak priče me podsjeća na Agrokorovu (“Zvijezdinu”) reklamu “dalmatinskog maslinovog ulja” kojom je preko administrativnog roka bila blokirana tržišna zaštita izvornosti za ljubav “kontroliranog podrijetla” pogodnog za sirovinsko kombiniranje s Istrom. Za sentimentalne jamce uzeti su starci, likovi težaka i bukvalna vizura iz koje pišem. Reklama plantaža pupčanom vrpcom vezanih za državne poticaje, sa svakim kupčevim novčićem u korist brisanja suhozida iz krajolika. Tim me pločnikom poslije bilo stid koračati.

Strma iskušenja

2016-01-14

skellig

 

S prikazivanjem novog filma iz niza “Ratova zvijezda” otočić Skellig Michael (gelski Sceilig Mhichíl, “Mihovil na litici”) je praktično postao Jedi-svetište. U reklamnoj kampanji je i sama ministrica kulture koja, na snimanju filma, hvali ambijent:

 

 

No, arheolog Michael Gibbons je usporedno s radovima na građevinama nakon njihovog uvrštavanja na Popis svjetske baštine konstatirao kako je danas vidljiva arhitektura, zapravo, izmišljena. Na istome Youtubeu je i video zaklade Tara:

 

Jedna je izmišljena prošlost susrela drugu, izgradivši si – ni manje ni više – no čitav hram. Čitav je slučaj u zborniku o državnim režimima zaštite baština opisala Máiréad Nic Craith; zbornik je slobodan za čitanje ovdje:

Bendix

U članku je zanimljivo uočavanje još jednog propusta u “zaštiti” Mihovila na Litici, naime, izostavljanje nematerijalne kulturne baštine tj. postojeće reputacije otočića posredovane kroz narodne pjesme. U njegovom “obnovljenom” čuvenju zaobiđeno je ono što se može shvatiti britansko, a utvrđeno isključivo irsko. Doista poučan komad litice, napose kamenja na njoj!

Bit će mi drago ako netko bude imao koristi od ovog članka koji je lani povoljno recenziran no pred tisak prošlog tjedna ipak odbijen. Predlaganje za uvrštavanje na nekom drugom mjestu nema mnogo smisla jer je pisan za naš jedini konzervatorski časopis “Godišnjak zaštite spomenika kulture”, za kakav strani časopis bi to bilo preopširno. Izostavio sam fotografije, jer nisu samo moje.

GZSK36Kale

Creative Commons License
Zaštita vještine gradnje suhozida kao nematerijalne kulturne baštine by Jadran Kale is licensed under a Creative Commons Attribution-ShareAlike 4.0 International License.

Teška baština

2014-07-21

Uz kratku novinsku prezentaciju muzejskog rješenja na mjestu srušenog Svjetskog trgovinskog centra…

http://www.nytimes.com/interactive/2014/05/14/arts/design/September-11-Memorial-Museum.html

… vrijedi prizvati u sjećanje nedavnu formulaciju teške baštine (npr. Auschwitz, Hiroshima, lokalitet probe Trinity, kampučijski Muzej genocida itd.), i važne preduvjete koji se na ovakvim mjestima u projektu imaju razriješiti prije no što se uopće povuče prva crta u nacrtima.

Radi se o tumačenju. Koliko je čvrsta kustoska ruka koja posjetitelja vodi kroz muzej, prikazujući mu što se dogodilo? Memorijalni muzeji stradanja imaju dvije vrlo velike otežice za uspostavljanje autoritativne naracije: stradanje dijele mnogi (npr. imaju spoznaje vrijedne za tumače događaja i, ako, nisu obuhvaćeni, mogu im načinjati autoritet), i u tom svojem iskustvu često drže duboka čuvstva.

Da se ovakav memorijal dizao, recimo, povodom Kubanske raketne krize prije pola stoljeća u njemu vjerojatno ne bi bilo mnogo mjesta za uživljavanje npr. domaćih žitelja kubanskog ili ruskog podrijetla. Danas nije nemoguće zamisliti na kojim se mjestima ove izložbe u nju može uživjeti i u naraciji sudjelovati i obogaćivati je, a ne opovrgavati, neki domaći Musliman. Ili gostujući Musliman s drugog kraja svijeta, iako se zna kritizirati kako je prikazana Al Qaida.

Na taj način “teška etnografija” ide prema stvaranju kulture, a ne baštine. Praktično svaki posjetitelj je vidio snimke (ili izravni prijenos) rušenja nebodera i svatko ima svoj stav o tomu, ne držeći to dijelom daleke prošlosti kakva ga se ne mora ticati. U odnosu prema izloženome se kultura propituje, mami reakcije, i stvara – makar kroz perpetuiranje općih vrijednosti.

Muzej koji donosi mnoštvo predmeta, a opet ostavlja praznog prostora kao u zanatski dobrom glazbenom ritmu upečatljive skladbe, na taj način uspijeva uvlačiti imaginacije. I to u prostoru gdje se, također, čuvaju neidentificirani dijelovi ljudskih tijela za nova utvrđivanja identiteta… i gdje se, kao u svakom muzeju, i prodaju suveniri.

diff_heritagePlaces of Pain and Shame: Dealing With ‘Difficult Heritage’ (2009.)

Težak zadatak i vrlo zanimljivo rješenje. U Hrvatskoj je memorijal teške baštine poput Ovčare usvojio pola stoljeća star uzor Yad Vashema, gdje glasovi jesu mnogi ali ukupni izložbeni narativ zapunjava svaki imaginacijski prostor. Novi muzejski načini pružanja memorijalne ruke živih k strašnim smrtima skončalim mrtvima mogu pomoći u vremenima koja nisu nalik onima nakon 1945. godine, kad je vladala isključivo jedna naracija o onome što se dogodilo. Već od konca 1960-tih se počelo raspravljati kako tih glasova ima raznovrsnih, važne studije su izlazile u ’70-tima i ’80-tima a nakon političkih promjena ’90-tih su nazore o patnjama izmijenile i važne knjige. Sad imamo i takve muzeje. Tim lošije za povijest, jer su povodi novi. Ali, tim bolje za kulturu, ako se takvim užasima pristupa na način kakav demontira buduće zločince.

Nakon neuspješnog odgovaranja na novinarsko traženje, na listu je ostalo nekoliko neobjavljenih natuknica. Umećem ih ovdje ne bi li možda koristili za kakvu sličnu buduću zgodu:

1. Kada bi se hrvatski suhozidi sada narucili, kostali bi sest godisnjih proracuna RH. To je oko 5% federalnog proracuna SAD, ili dvostruko vise od programa “Apollo”. Kad ne bi bilo suhozidnih protuerozijskih barijera, ne bi postojale ni brojne korisne poljodjelske povrsine pa bi zamisljena narudzba imala podmiriti i takvu stetu.

2. Najcuveniji krajolici nastali su uslijed sirih ekonomskih mogucnosti i zbog sudjelovanja u sirim politickim asocijacijama. Najveci dio suhozida vezan je za krcevine iz razdoblja agrarne reforme i vinarske konjukture u 2. polovici XIX. st. (npr. Takala pod Praputnjakom), najpoznatiji anticki suhozidi (hvarska hora i pulski ager) vezani su za kolonizacije, a 3 km dug Grcki zid kod Jablanca sagradjen je u 1. st. po uredbi carskog namjesnika. Slicno tomu, primostenski Bucavac je iskrcen 1947.-1957. nakon kolektivizacijske odluke komunisticke vlasti iz njenog rigidnog perioda. Danasnji administrativni okvir najvazniji za zivot suhozida je Zajednicka poljoprivredna politika EU.

3. Od pretpovijesti naovamo suhozid slijedi ekonomski nacelo “misli globalno, djeluj lokalno”, i to s prepoznatljivim domacim oblicima, dosjetljivim i inovativnim rjesenjima iz svojih vlastitih vremena. Korculanski vrtujci, puntarski zdenci, rogoznicke gusterne, krcki i creski mrgari, vodnjanski kazuni itd. su gradjevine kakve se ne daju pobrkati ni sa kakvim drugim gradjevinama na svijetu.

4. Suhozid je demokratican. Ne moze svatko projektirati i izgraditi katedralu, ali kamen podici na kamen ili popraviti stari zid moze svatko – ili, makar, svaki vlasnik ili posjetitelj bilo kojeg djelica krskih krajolika. Jednako tako se suhozidima svugdje po svijetu djelotvornije bave gradjanske inicijative nego drzavne sluzbe (u Francuskoj je to Centar za studije i istrazivanje domace arhitekture, u stvari gradjanska udruga osnovana 1978., u Engleskoj Udruga za suhozidanje [DSWA] od 1968., a po njenom uzoru i brojne druge).

5. Suhozidi su ekonomija pretocena u estetiku, ne obratno. Nijedan nije gradjen samo zbog estetskog uzitka, niti se moglo predvidjeti da ce se npr. gledati iz zraka. Svejedno, “mravlji” doprinos mnogih pojedinacnih ekonomski zainteresiranih graditelja u sirokim je krajobraznim potezima pruzio estetski efekt kakav zasjenjuje i najkrupnije infrastrukture poput autocesta, uzletista ili kanala.

6. Suhozidi nisu neiscrpiv resurs. Brojni suhozidni krajolici najprije su bili zaboravljeni pod nenadziranom vegetacijom. Masovno se uklanjaju kao nasipni materijal, zbog plansko-prostornih necijenjenosti, neprovodjenja uspostavljenih statusa zastite (u tridesetak krajobraznih slucajeva gdje postoje) ili zbog povecanja zemljanih povrsina za poticaje. U Novoj Engleskoj su dosli na glas kao vrijednost (oglasavani na prodaju u novinama) kad je preostala jedna desetina njihove prijasnje duljine.

 

Na pomoći pri izračunavanju prve natuknice zahvaljujem Filipu Šrajeru. Ona je, naravno, usrednjena između najgušćih vinogradarskih (npr. Hvar, Korčula)  i najrjeđih ovčarskih suhozida (npr. Velebit, Pag, Kornati).

“Spomenička” percepcija ovakvih gradnji od njih doista može učiniti tek memorijalni spomen. Uza sve novine i prilagodbe, gospodarenje sortama ili pasminama radi kakvih su nastajale najbolja su mjera upravljanja – poduprtog mjerama održive poljoprivrede iz ZPP. Možda natuknice, skoro pa tvitanih duljina, mogu biti kamenčićima korisnima u statici velikih zidova…

Uz oproštaj od Claude Lévi-Straussa koji je 3. studenog sahranjen u Lignerollesu ostaje i rastati se od vjerojatno zadnjeg globalno čuvenog etnologa. Danas su, naime, u ovoj struci nominalno “etnolozi i kulturni antropolozi” a rehabilitacija kontinentalne inačice ovoga posla kakva je tekla koncem prošlog stoljeća ipak nije dovela do toga da se sveučilišni odjeli i instituti svojim imenima vrate na samu “etnologiju”. Valjda je draž rasprava jedno, a moć tržišta drugo.

Paradoks kakvog se prošlo s najširom javnom percepcijom C. L.-S. je bio u njegovoj popularnosti, izabiranja za najutjecajnijeg živućeg mislitelja a njegovih knjiga u krug onih koje bi se sobom ponijelo na pusti otok, s istovremenom nominalnom transformacijom njegove struke u oblik iz američke akademske tradicije.

Vjerojatno je najvažnije uporište za život ovog paradoksa bila francuska uvriježenost ovog pojma, jer i sama “antropologija” u francuskom ne znači posve isto što i na ostatku kontinenta. Sam je Lévi-Strauss jasno predstavio da etnologiju i antropologiju vidi na različitim zadaćama. I pored njegovog crpljenja gradiva iz etnografskih zbornika američkih kulturnih antropologa, nominalno kulturnoj antropologiji tu nije bilo mjesta.

U svijetu njegova doba je bilo posve dovoljno mjesta za razne strukturalizme, kojima je kategorijski otvorio široka vrata. Uostalom, i najprodornije čitanje hrvatskog folklora koje od 1980-tih godina teče iz pera akademika Radoslava Katičića svojim je istraživačkim postupkom također  strukturalizam no nema razloga stavljati ga u nekakav jedinstveni teorijski tabor strukturalista.

Na žalost, takvih sloboda u stvarnom akademskom životu nema. Stoga se s odlaskom Claude Lévi-Straussa možemo oprostiti od zadnjeg samoizjašnjenog i globalno poznatog etnologa… kojemu su sami etnolozi odricali etnologijskost i svrstavali ga među filozofe, ali to je već drugi dio paradoksa iz njegove dinamične intelektualne iskaznice.