Dio teksta koji je u lokalnom novinskom podlistku greškom zamijenjen drugim, pa ga uvrštavam ovdje:

http://www.jutarnji.hr/saljive-price-o-hrvatima-koji-mrze-zene–nasa-je-tradicija-toksicni-otpad–nema-dovoljno-duboke-rupe-u-koju-je-mozete-zakopati/1234499/

Pogleda li se letimično, ovo su ljudi u hrvatskim narodnim nošnjama. Promotrimo ih još jednom, izbliza. Njihove košulje su izašle iz industrije, izrađene od platna masovno otkanog vjerojatno u Bangladešu ili Pakistanu. Materijal krožeta i kićenog kaporana zasigurno nije nastao unutar Hrvatske. Dio visokog veza s krožeta je doista rađen rukom, u kojoj nije neobično imati iglu napravljenu u Nizozemskoj jer odande se uvozila i prije šest stoljeća. Drugi dio veza je izašao pod šivaćim strojem, kakav i nije bio uobičajenim dijelom inventara seljačke kuće. Kite s kaporana i s vrha ramena krožeta uspomena su na dočasničku odoru vojnog obveznika Vojne Krajine, toke gradskih zlatara su u XVII. st. čuvenje stekle darovima mletačkog providura pučkim četovođama (a dio ovih s fotografije je sišao s tokarskog stroja, u Šibeniku agregiranih bilo zbog bravarskih servisa u novouspostavljenoj austrougarskog ratnoj luci ili u tvornici aluminija razrasloj iz njemačkih reparacijskih odšteta nakon zadnjeg svjetskog rata). Vole li se takve velike državne tvorevine ili ne, mogu posvjedočiti kajzlerbafe. Dizajn crvenkape s početka XX. st. nosi nepridržani copyright Đure Matavulja, potomka bosanskog izbjeglice. A s urešenim guslama je nevolja kao i s alkarima: nije ih se libilo kititi nijednom vlašću, uključivo s petokrakom, i tako redom unazad sve do vremena kad ih je iz Fortisa tako rado u kult prometnuo Vuk Karadžić.

Ispada da se niti analiza toksičnosti ne može tako lako jednoznačno opremiti fotografijom… Kad je već snimljena pedesetak metara od muzejskog stola, vrijedilo je pobliže razgledati.

U istraživanjima kulture danas se doima kako se do uvjerljivih pouka više ne da doprijeti bez, recimo, kognitivne antropologije ili intertekstualnosti, s otvorenim vratima za nabacivanje još po kojeg pomodnog izraza. Ostavimo načas po strani što se poučne kognitivne ili intertekstualne strukture kulture uvježbanim okom mogu uočiti čim se podignu vjeđe. I u znanstvenim pomodnostima posebno su zanimljive znanstvene demodiranosti, slično kao što u samoj znanosti istraživači znaju da se sjajni predmeti često pronalaze u uobičajenostima preko kojih se obično prelijeće pogledom.

View this document on Scribd

S jednom od takvih demodiranosti, narodnom nošnjom, vjerojatno je najveće iznenađenje u ovom istraživanju bila jačina tog pokazatelja odnosa moći u društvu. Drugim riječima, gledajući nošnju može se razabrati tko je u dugim povijesnim trajanjima bio s koje strane one poznate uzrečice “tko je jači, taj kvači”. Oni koji su kvačili imali su na duši vođenje carstava, federacija i drugih raznolikih država, pa su raspoloživim resursima upravljali ekonomizirajući u korist osnovnih zadaća svojih vladavina. U takve pripada obrana granica, također i stoga što su graničari nerijetko znali spašavati vlast pozvanim intervencijama i u središtima metropola. Naši su krajevi dio takve priče.

S raznih je strana svijeta dokumentiran nerazmjeran društveni prestiž odjevnih obilježja iz pograničnih kordona raznih carstava. Riječ za boju khaki (“prašina”) iz uniforme je u globalni vokabular ušla s indijskih granica britanskog imperija, odakle su i Ghurke stekle svoju vojničku reputaciju čija se glasovitost u povijesti oružništva može usporediti možda još samo sa Švicarskom stražom. Ili možda i s Kozacima, nesmiljenim utirateljima povijesnih širenja najprostranije zemlje na svijetu. Stoga je posve iskreni odgovor na zamišljeno pitanje “pokažite mi pravi, izvorni oblik npr. muških benevreka iz starine mojega mjesta” uputnica za Ratni arhiv u Beču, gdje se čuvaju originalne naredbe s nacrtima kako ima izgledati pogranična odora pojedinih satnija Vojne Krajine.

Da li je to smrt tradicije? Ne, to je mjera njenog prokrvljenog života. Kriptotradicije su rijetke, i uglavnom se tiču religijskog identiteta obitelji (npr. gradskih dućandžija koji su se u Otomanskom carstvu danju ponašali kao muslimani, a svečeri unutar kuće prakticirali kršćansku ili židovsku vjeru). Mjera života tradicije je sposobnost njenog očitovanja, javnog izvođenja, sudjelovanja i odobravanja.

Do države je držanje društvenih ključeva javnog prepoznavanja te najvažnije promjene društvenog statusa, kao što je kultura djevojku mijenjala u ženu drugačijim prekrivanjem kose. Muški ključevi su ležali u očitosti odobrene društvene primjene fizičke (i smrtonosne) sile zbog čega je bilo važno nositi oružje i tamo gdje nije bilo mjesta pucanju, slično kao što danas puno znače automobili. I na tim je mjestima tradicija urastala u propise, a podanici su u isti mah bili i zainteresirani obdržavatelji tradicije. Ovakvu mušku težnju za društvenim prestižom ilustrira i privlačnost kupovnih komandoskih oznaka, kapa ili kamuflažnih dijelova odjeće, kad se rado zaogrće obilježjima vojnika s prve crte ili diverzanata iz neprijateljskih pozadina. (U ženskom odijevanju to je npr. zimsko ili večernje nošenje pomodnih sunčanih naočala kakve skrivaju po pola lica, ne bi li se prizvao prestiž slavnih manekenki i glumica koje u javnosti ovako štite privatnost.)

S druge strane razdjelnice tzv. malih ljudi od onih koji “kvače” takva se moć prepoznaje u osoba koji imaju vlast ne samo nad tuđim novčanicima (npr. oglašivači reklamnog formiranja društvenog ukusa) već još uvijek i nad njihovim životima, npr. odlučujući u kojem će mjestu ili četvrti ljudi umirati od raka ne bi li se neodgovornim poduzetništvom i disfunkcionalnom javnom upravom za pojedinačni novčanik što duže priskrbilo što više novca, ili posredno tjerajući mlade u daleke i pogibeljne vojne misije ne bi li uštedjeli za svoje obitelji kada to sa svojim sposobnostima ne mogu postići u vlastitoj zajednici, ili preobražavajući interventnu policiju u korporacijske službenike ovlaštene da silom djeluju protiv propisa, stvarnog javnog interesa i zakonitih prosvjednika u korist pojedinačnog novčanika a na sramotu odore i oznaka koje nose (nedavni primjer Varšavske ulice u Zagrebu). Doista, tradicije mogu zorno poučiti o ključevima moći u društvu. Brave kakve ti ključevi otvaraju nisu samo rustikalne.

100. rođendan

2009-10-15

Danas prof. Mira Ovčačik Kovačević slavi 100. rođendan. Radi se o tekstilnoj restauratorici koja je kod nas zasnovala svoju struku. Predavati na Obrtnoj školi je počela 1933. godine, jedinu hrvatsku tapiseriju s povijesnim motivom “Zlatna bula” po kartonu Ljube Babića je vodila tkati 1961.-1963. godine (danas stoji u Gornjogradskoj vijećnici u Zagrebu), retrospektivnu izložbu restauiranog tekstila postavio joj je Muzej za umjetnost i obrt 1976. godine.

Tapiserija iz 1963. godine.

Tapiserija iz 1963. godine.

Uz ovu čestitku u boci koju puštam internetskim bespućima priliku ću iskoristiti da uvrstim svoju čitateljsku reakciju na jedan novinski članak otprije točno godinu dana, koja tada nije objavljena. Pismo čitatelja je bilo iduće:

Neobična koincidencija dogodila se u srijedu, 15. listopada 2008. godine. Na 99. rođendan rodonačelnice tekstilne restauracije u ovom dijelu Europe, zagrebačke profesorice Mire Ovčačik Kovačević, u vašim novinama je objavljen hvalospjev industrijskim sagovima proizvedenim po motivima hrvatskih slikara. Naime, na sajmu namještaja se mogla vidjeti izložba takvih sagova koji tufting-pištoljima slijede dizajne likovnih umjetnika, prigodno ponuđenih po sniženim cijenama. Takva ponuda ima svoje mjesto na tržištu. U članku koji počinje konstatacijom da se radi o “vrhunskoj kreaciji ljudskoga duha, umjetničkom djelu što resi podove esteta, kao umjetnini rijetkoj u Hrvatskoj”, upravo na taj dan pobuđuje pomisao-dvije.

Sag kojem je uzlanje industrijalizirano umjetnina je koliko i ukusno odmjeren plakat ili nepotpisana fotografija. To nije vrhunska kreacija ljudskog duha, jer se tufting-sagovi ne mogu postaviti u Akademijin salon do baroknih tapiserija. Kakvoća tkanja ih ne može nadživjeti, a o kakvoći dizajna možda je dobro pitati i renomirane umjetnike koji se izmiču takvim industrijskim narudžbama. Tufting je nakon 2. sv. rata proizašao iz industrijskog oponašanja sagova-prekrivača iz kućnih obrta i do 1970. estetizacijom našao puta do američkih ureda i britanskih radničkih stanova, kako je u poučnom magisteriju pokazala Judy Attfield. Omogućio je uljepšati dnevne boravke jeftinom uspomenom na rukotvorni uzor. Nakon diverzifikacije ponude od sredine 1980-tih, danas su tufting-sagovi s umjetničkim motivima sljubljeni sa salonima namještaja i neizostavan su dio ponude svakog iole većeg europskog grada. Vuna im je iz Novog Zelanda, a postrojenja često u Indiji. I u tom tržišnom koloritu nema ničeg lošeg. U podvaljivanju roga za svijeću, ima.

Globalizacija ne predstavlja kraj naše likovne i rukotvorne tradicije, ona je njen sastavni dio. Napredna dubrovačka protoindustrija suknarstva iz XV. st. nije živjela na vlaknu balkanske pramenke, već na uvozu kvalitetnijeg runa iz Abruzza i Katalonije. Znameniti umjetnički vezilac Antun Hamzić u XVI. st. je pred dubrovačkom carinarnicom čekao na finiji uvozni konac. Istog se stoljeća i legendarni dubrovački bod dalmatinske čipke šivao uvezenim flandrijskim iglama. Ipak je korjenita razlika između onodobnog domaćeg korištenja flandrijske igle i američkog tufting-pištolja naših dana. Kako je opisan u članku, i sag s “motivom nekog vjerojatno dalmatinskoga grada na crvenoj podlozi sa suncem” po zakonitostima tržišta sutradan može biti tkan slabije plaćenom rukom u nekoj dalekoj zemlji. O onim drugim djelima, kakva nadživljuju vlastitu generaciju, u novinama se ne će naći napisa ni na 99. rođendan.

Certifikat

2009-07-15

DOBAG

DOBAG

Etikete na robi znak su industrijskog vremena u kojem se roba ne radi nego kupuje, na taj način bivajući proizvodnim rođakom reklama. Nastale su kao oznaka krojačkog prestiža, a najstarija do sada ustanovljena potječe s početka 1860-tih godina. Na njoj piše da je posrijedi “Gospođa Olimpé, ugledna krojačica iz New Orleansa, klobučarica i uvoznica opće mode”, obrtnica koju su njena česta trgovačka putovanja u Pariz i dodiri s vodećom modnom scenom potakli da obilježja svoje domaće proizvodnje istakne na unutrašnjoj strani pojasa ženske haljine. U SAD je postavljanje etikete o načinima brige za tekstil propisano od saveznih trgovačkih vlasti 1971. godine.

Najstarija tradicijska etiketa, razumljiva dijelom kao proturječje a dijelom kao snalaženje dugovječnih praksi u novim vremenima, potječe iz Škotske. Tamo su domaći zanati poduprti od države još od 1886. godine a zaštitni znak najperspektivnijeg među njima je uspostavljen na Hebridskom otočju 1909. godine (The Orb Mark) zajedno s trgovačkim društvom Harris Tweed Association Limited. Odatle je u svjetsko tekstilno nazivlje otplovio svepoznati “tvid”. Tržišna je prilagodba bila znatna. Harris Tweed predstavlja tržišnu marku otkane vunene tkanine koja je uspostavljena na otočju gdje je još sredinom XIX. st. glavnina lokalnog gospodarstva bila ribarska, a tkanine iz kućne radinosti su bile od lana i konoplje.

Od početka XX. st. pravo na znak na svojim tkaninama imaju proizvođači koji osobno potpisuju deklaraciju da je proizvod otkan na neindustrijskom tkalačkom stanu kod vlastite kuće, a nadzornici utvrđuju da se proizvodnja kao kućna radinost odvija u krugu okućnice te da gustoća tkanja podmiruje kriterije kakvoće. Preformulirani certifikat primjenjivan od 1964. godine glasi: “Harris Tweed označava tvid izrađen od čiste djevičanske vune proizvedene u Škotskoj, ispredene, obojene i dovršene na Vanjskim Hebridima i ručno otkan od otočana u njihovim vlastitim kućama na otocima Lewis, Harris, Uist, Barra i ostalim posjedima zajedno poznatima kao Vanjski Hebridi.”

U svijetu kućne radinosti još je poznatiji primjer tkanja naroda Navajo s jugozapada SAD. Državni je “Ured za indijanske poslove” 1916. godine odobrio prvo certificiranje domorodnih proizvoda u vidu prišivenih platnenih etiketa rečenicom “Ovaj pokrivač je proizvod indijanaca Navajo ovog rezervata i napravljen je od domorodne Navajo-vune”. I ovdje je prilagodba bila znatna, već stoga što ovce nisu bile poznate prije dolaska Španjolaca, a potom i nizom promjena za tržišta velikih gradova odakle su dolazili nakupci ukrasa za “prave” američke domove.

U međuvremenu nas s polica hipermarketa gledaju proizvodi svih vrsta koji nas pisanim popratnostima uvjeravaju da ih je u nekom dijelu produkcije (makar u “pažljivom dizajnu”, kako negdje piše) dotakla ljudska ruka. Doba certifikata tek počinje.

Često se događa da neka lokalna narodna nošnja u krupnim simboličkim predstavljanjima stekne reputaciju najpoznatije narodne nošnje – gotovo nacionalnog simbola.

U Nizozemskoj je to narodna nošnja iz sela Volendam, u Poljskoj su to Tatre sa Zakopanama, u Norveškoj pokrajina Telemark, u Švedskoj pokrajina Dalarna gdje su prikupljeni prvi predmeti za utemeljiteljsku nacionalnu etnografsku izložbu, u Sloveniji okolica Bleda, u Njemačkoj Bavarska s osobito reputiranim okrugom Spessart gdje su sakupljene prve objavljene zbirke njemačkih narodnih pjesama. Vjerujući u nenačetost običaja u zabačenim sredinama, uopće se držalo da je neiskvareni narodni duh ostao najsačuvaniji u izdvojenim i teže dohvatnim krajevima – poput planinskih područja.

Van narodnih središta, napose izvan urbanih područja, također su bili i krajevi ne samo na periferiji već i preko državnih granica. Za Francuze to je Bretanja, “mala Britanija” koja je s otoka i naseljena koncem antike, no gdje su entuzijasti u XIX. st. objavili prva utjecajna folklorna izdanja. Za Mađare je takva bolna i poticajna točka Transilvanija, tj. Erdelj ili saksonska Sedmogradska, koja je u granicama današnje Rumunjske (i gdje su rumunjsko-mađarski sukobi koncem 1980-ih najavili urušavanje bloka, što su na Kavkazu već bili obznanjivali tenkovi). Na središnju milenijsku proslavu mađarskog kraljevstva 1896. ulazilo se ispod prenesenog izrezbarenog drvenog erdeljskog nadvratnika.

Kirin, s najkrupnije novčanice iz 1943.

Kirin, s najkrupnije novčanice iz 1943.

U Hrvatskoj je taj mitski kraj u kojem je srce hrvatske duše u Vrlici. Tamo je Milan Begović za Gotovčevu operu izmislio panslavenskog Eru (Morlaci više nisu bili u modi), kakvog u stvarnosti nije bilo. Kasnije je vrličke gorštake likovno glorificirao Vladimir Kirin. A lahor čežnje za neiskvarenim srcem narodnog duha  donosi i endehazijska novčanica sa stola istog likovnog majstora.

Uz četverogodišnje prinošenje kontekstilijskih crtica za e-časopis kolegice Blanke Pašagić nakon objavljivanja članka o insceniranim kostimiranjima dodajem i spojnicu k toj datoteci.

Časopis u kojem je članak objavljen je Acta Iadertina, svezak 5. iz 2008. godine. Na zadarskom sveučilišnom portalu se nalazi sadržaj čitavog broja.

Vjerujem da bi tekst mogao biti zanimljiv internetskim namjernicima za uloge tekstila u kulturi i značenjima odijevanja uopće.

Članak na Scribd.com:

View this document on Scribd

Tema se može komentirati pod “kontekstilijom” od 25. ožujka 2005. godine.

Priča s česme

2009-04-15

Na što bi jednog tekstilca mogao podsjetiti gutljaj vode iz snažnog mlaza javne česme kod splitskog kolodvora, odgovor je 2. travnja (dakle, nije šala!) ponudila ni manje ni više no sama najava najvažnijih vijesti glavnog dnevnika državne televizijske mreže. Naime, voditelj splitske konzervatorske službe je rezultate vlastitih desetljetnih istraživanja i ranijih spoznaja spojio u zaključak koji bi imao promijeniti udžbenike od petog razreda pučke škole do tkalačkog kolegija na TTF. Kako je izložio na prestižnom znanstvenom skupu, veličajno drevno zdanje Dioklecijanove palače nije nastalo kao carski ladanj, već kao najznačajnija imperijalna tkaonica svojega doba.

Da su se u palači tkale fine tkanine, od onih vrsta koje su se bojile bojama pod carskim monopolom – među mnogim hrvatski nazivima te boje u kojoj su se rađali carevi ističe se krmiž, grimiz – povjesničari su znali i otprije. Jedan ulomak sarkofaga koji se danas dâ vidjeti u lapidariju splitskog Arheološkog muzeja prikazuje upravo žene u poslu prelca, kako to podrobno razlaže Srđana Schönauer. Novom tvrdnjom ta otmjena radionica u počela Splita nije dospjela selidbom iz nesigurnijih dijelova carstva, već se zajedno s tkalačkim radionicama ogrtača za vojsku, bojaonicama i akvaduktom višestruko moćnijim od susjednog salonitanskog, već se u palači našla carevim planom. Koliko je bilo unosno baviti se tekstilom i odjećom? Obični ogrtač koštao je 50 kn., kabanica 120 kn., obična se odjeća popravljala za 8 kn. ali finija i za 100 kn., obična muška dalmatika zapadala je 400 kn., svilena dalmatika 800 kn., dalmatika otkana na tri lista 4 tisuće kn., a birane uvozne kabanice cijenile su se i za 9 tisuća kn.

Na tržištu što se količinama dâ usporediti s Varteksovim caru je za njegovu namjeru trebalo toliko vode koliko može zamisliti svatko tko je vidio Levijatanove bazene u danas rasklopljenom varaždinskom postrojenju. Otkako je svijeta i vijeka obrada i bojenje vune iziskuje toliko vode, slično kao što je u proračunu sirovine i predenja i u carevo i u naše vrijeme za ovakvim pogonima imalo stajati veliko područje pogodne klime, zemljišta, blâga i okretnih ljudi.

Proizlazi da je ovaj domorodni car krivo poznat najprije kao mučitelj kršćana, jer su “reforme koje je započeo u 4. stoljeću u istočnoj i jugoistočnoj Europi dovele do procvata kakav ti krajevi u kasnijim stoljećima više nisu uspjeli ponoviti”, kako je rečeno na otvaranju splitskog skupa. Otvorene oči kojima je car vidio svoje vrijeme očito nisu bile nesklone niti ekonomici tekstila. Možda je i najuspješniji proizvod u ukupnoj povijesti hrvatskih krajeva upravo tekstilni plod, i to dizajnerske grane: dalmatinska košulja, tunica dalmatica, kakvu i danas u bogoslužju nosi svaki katolički svećenik. Neke se stvari jednostavno ne mijenjaju, kao što svaka rimska villa rustica današnjem investitoru odaje mjesto dobrog turističkog posla. U svijetu tekstila, to vrijedi pogotovo za one dobro utemeljene zadanosti. Zato bi voda sa česme pored splitskog kolodvora namjerniku tekstilcu mogla biti osobito nadahnujuća.

Prva iz niza crtica objavljivanih u NIB (Novostima iz biblioteke) Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ISSN 1334-6695. Objavljeno 17. travnja 2003.