Volumen u prostoru

2015-10-30

Skup o očuvanju i održivom korištenju hrvatskih kulturnih krajolika kojim se u Zagrebu završavaju ovogodišnji Dani europske baštine me podsjeća blogirati najljepši primjer postavljanja volumena u otvorenom prostoru kojeg sam pronašao u svojem dvadesetpetogodišnjem etnološkom radu. To je jedna bunja s otoka Oruta (Zmajana). Ona je prošle subote izgledala ovako:

Orut2015Zakljoscica0

Građevina se nalazi u jednoj od izohipsnih barijera usporednih s obalom koje su zaprječavale osipanje tla. Nagib padine se može osjetiti po razlici visine niskog zidića s vrha (ovdje zdesna) i dva metra visokog ulaza u dvor pred građevinom, koji izgleda ovako:

Orut-Zakljoscica

Okomica je u toj visini savršena, kao i u ostatku dvora i bunje kao da je bila poravnavana viskom. U ulazu su stepenice od krupnih doklesanih komada uglavljenih u zidovima, tako da se nisu mogle razlabaviti stupanjem ma koliko opterećenih ljudi. Zarušenosti koje postoje su, karakteristično, sa sjevernih strana i vjerojatno duguju povod hidrauličkom djelovanju ledene kiše pod jakom burom (što se vidi na najvećim ovakvim građevinama na Srimi, također napuštenima već puno stoljeće), a otpočela zarušavanja mogli su povećati lovci na kuniće. Mnogi orutski zidovi i bunje su izrovani žicama za okrutno vađenje tih životinja iz pribježišta u pukotinama suhozida.

Dakle, prostor je najprije razdijeljen uredno poslaganim ravnim zidovima paralelnima s obalom, nedaleko žala Zakljošćice gdje je i pri vjetru moguće mirno pristati brodom. Tkivo te barijere je po ranijem planu raščlanjeno prostorom dvora i građevinom, a sam dvor još pravilno zasječen i kamenom klupom. U drugom zidu dvora je zanimljiva pojedinost:

Orut2015Zakljoscica-sjedalo

Šteta, sve je već u sjeni jer sam mjesto uspio naći tek u poznom popodnevu. U već staroj borovoj šumi sam po naputku 96-godišnjeg Prvićanina Nedjeljka Jurlina po tragu ostataka najurednijih staza i najravnijih zidova tražio bunju (ovdje “kućicu”) za koju je rekao da je najbolja od svih na Orutu. Vidjevši prije toga što su Prvićani izgradili na Srimi (najvišu ovakvu građevinu kod nas, kao i krčevinsku gomilu veću od ukopnih tumula prethistorijskih ilirskih knezova), bilo je jasno kako je letvica dignuta visoko. Kod “Vladićeve kućice” na južnom kraju Oruta, za koju se čini da joj je u ruševini najšira ovakva prostorija kod nas, se našlo isto takvo sjedalo u zidu:

Orut2015Punta-sjedalo

U nekadašnjem intenzivno vinogradarskom krajoliku (po riječima 96-godišnjaka, “Orut je bio izvor prvićkog grožđa”), takvo je sjedalo dorađeni podanak (počivalo) s osloncima za ruke ne bi li opterećeni vinogradar mogao lakše rasprtiti ubrani teret. Takvih podanaka za podizanje tereta, oslonac pri pritezanju i trenutnom počinku ili spuštanju u krškim krajolicima ima mnogo. Evo prilagođenog zida iz takvog uniformnog niza s Pegora na samom Orutu:

Orut2015podanak

Na takav način se, noseći kakav težak teret, može otpočinuti zahvaljujući krajobraznom pomagalu i nad Kravljačicom na Kornatu (staza se nazire slijeva počivala):

pocivalo@kravljacica

Sjedalo za spuštanje tereta grožđa (vjerojatno drvenog korita poput vučije) pred “Vladićevom kućicom” je uvučenije, toga se moglo naslagati više ili je netko još mogao i pripomoći pri skidanju. U našem dvoru za nizanje skinutih tereta je bila praktičnija druga ploha, ona kamene klupe s naslonom zida. Ništa u tom dvoru nije bilo oblikovano ili poravnato bez potrebe, a graditelj kao da si je izlizao kutomjer i visak. Iza sjedala je nasip dijelom popločan krupnim kamenim pločama, sličan onome uz bunju najvećeg vinograda na Kaknju:

Kakanj2015sturic

Kako su tamo rekli potomci, jedanaest metara dug nasip s pločama u vinogradu “Pod brakom” Mate Radovčića-Klike iz Kaprija služio je za sušenje maraštine. U osi tog vinarskog “sturića” iza masline je bunja (ovdje “kujica”, kućica) s ležajem na gredama u zidu, obiteljska spavaća soba vinogradara iz sezone dozrijevanja vinograda. Kamene ploče na podovima kakanjskih bunja, uključivo i s uzglavljima, svjedoče o čestim noćenjima u njima, no ovo je jedina tako dorađena građevina – rječit znak žive potrebe ukućana usred desetak hektara velikog vinograda. Kaprijski vinogradari Kaknja su na ovako izdvojenim posjedima bili u sličnom položaju kao i Prvić-Lučani na Orutu, s tom razlikom da je Kakanj krčen za vinograde još u XV. stoljeću (na ovdje susjednoj Vodotoči) dok se Orut u vinarskoj konjukturi druge polovice XIX. st. krenuo krčiti nakon korištenja otoka za kamenolome i vapnenice a potom kao pasišta ovaca i koza.

O sušenju grožđa na Orutu može posvjedočiti i neobična pojedinost nedalekog nekadašnjeg vinograda:

Orut2015zubi

Jedinstveni suhozidni “zubi” (na pročeljima starih primorskih kuća mogli su ponijeti vratila tkalačkih stanova s tekstilom ovješenim prije rezanja u komade) koji se u zidu nad niskim podankom protežu desetcima metara u vinogradu imaju malo smisla osim za oslanjanje gredica na kakvima bi se za sušenje mogli ovjesiti grozdovi aromatičnijeg grožđa, slično kako se to na suncu izloženim dijelovima kuća radilo i u naselju. S ovakvim graditeljskim domišljajima nije čudno što su Vlahovi sa svojim vlahovcem i kasnijim maraskinom potekli upravo s Prvića.

Uđimo i u samu “kućicu”. Iz njene unutrašnjosti je jasno kako je izgrađena na odgovarajućem mjestu gole stijene:

Orut2015Zakljoscica-unutra-pod

Unutrašnji pogled na ulaz i krovište odaje solidnost gradnje, npr. nad samim ulazom su dovratnici pomno odabrani, doklesani i sljubljeni. Niti nakon čitavog stoljeća nemaju naprslina, što znači da su opterećeni s mjerom:

Orut2015Zakljoscica-unutra-bok

Iz žablje perspektive se krovište vidi u pravilnim koncentričnim krugovima, što je među ovakvim građevinama znak najboljih gradnji. Tako su, uostalom, poredani i klesanci Atrejeve grobnice u Mikeni.

Orut2015Zakljoscica-unutra-vrh

U pačetvorinastoj Šupljoj gromili kod Bilica takvo pučko graditeljstvo “pod špagu” izgleda ovako:

supljagromila-vrh

Ovi koncentrični krugovi, pak, odaju kako je pod špagu napravljen ne samo maslinik Ive Čorkala-Konta već i ostatak zadnje velike krčevine ove vrste s početka 1950-tih godina na poluotoku Binjuš između Tisnog i Tribunja. Nadimak Konto (“grof”) je bio zaslužen zbog pedantnosti:

Binjus-zid

U kažunu Moscarda u Galižani, najurednijoj štali svoje vrste (vidljive grede su nosile sijeno), takva je pomnja dala ovakav rezultat:

Moscarda@Galizana

Čitava je opisana arhitektura nad Zakljošćicom na Orutu podsjetnik na savjesno upravljan krajolik. Graditeljske pojedinosti dostaju za njegovo datiranje. Građevina ima masivno flankiran prilaz, ali bez fortifikacijskih detalja poput puškarnice u starijim Fantovim dvorima kod Ivinja. Stepenice daju znati kako dvor nije bio korišten u kasnijoj ovčarsko-maslinarskoj poljodjelskoj simbiozi, s ravno pristupnim dvorima zaprječivih izlaza za pastirski nadzor stada pred mnogim drugim bunjama. Građevina je vinogradarska, ali u njenoj arhitekturi nema redovitog detalja kasnijih gradnji – škrape za vodnjenje modre galice radi prskanja vinograda. Takve su uvijek izgrađene uz pomoć betona, kojem ovdje nema traga a škrapi ni mjesta. Sorte grožđa koje su se ovdje gojile vjerojatno su prethodile novijim vrstama uvedenima nakon pojave filoksere. Danas je usred borove šume u kakvima namjernici danas podsijecaju granje za tim bolji hlad na izletima, no na takav način nije privlačna jer nije uza samu obalu.

Orut2015suma

S povodom skupa o očuvanju i održivom korištenju kulturnih krajolika, skupa s izlaskom prve hrvatske knjige o kulturnim krajolicima s kakvom bi se u ruci moglo očekivati usustavljivanje stručne pozornosti nad ovakvim najširim otiscima kulture u prostoru, opis valja završiti perspektivom očuvanja i korištenja i ovog povijesno uzornog otiska u krajoliku. Ova krška ljepotica ravnog čela ima vrlo rijetke goste i puno je stoljeće zaboravljena u krajoliku koji je danas ostao korišten samo u borovim hladovinama blizu žala. Uklapa se kao biser u ogrlici generalnog narativa “tradicijskog krajolika”, nasljeđu formativne ideologije nacionalnih država s nepomućenom tradicijom kao antidozom modernih tjeskoba. Takve “izvorne tradicije” nisu nikada postojale. Samo u ovom okolišu, izoliranom i relativno jednostavnom, kulturni krajolik se može stratificirati u nekoliko povijesnih slojeva koji su svi “tradicijski”. Takav je i ovaj aktualni krajolik fikcionalne renaturalizacije u kojem alohtoni bor atribuira “netaknutu prirodu”, kakva mora da leži u skladnom dosluhu i s tradicijom.

Disonantna potka ovog krajobraznog narativa leži u periodizaciji krajolika koja ga čvrsto smješta u okrilje moderniteta. Čitava je prezentna krška artikulacija bila potaknuta kapacitetima industrijskog doba, s novim potražnjama vina i likera kakva su isplativima učinila i krčenja čitavih otoka. Poput mnogih usporedivih ambijenata, Orut kao suhozidima ispresijecan otok s ovakvim pomnim arhitekturama i težačkim urbanizmima nije mogao nastati u predindustrijsko vrijeme. S istočne strane Jadranskog mora parnjak regalnim poticajima krajobraznih kultivacija iz francuskog XVIII. st. (povijesnim roditeljem krajobraznih građevina Provanse) je jedino Takala. Postoje i stariji kulturni krajolici, poput agera i hore, ali oni su u osnovi krajobrazni palimpsesti. Mjera današnjih očuvanja i upravljanja leži u nošenju s takvim krajobraznim dinamizmima, na ovakvom mjestu ponajprije s turizmom a drugdje i s npr. sadašnjim čupanjem vinograda da se sadi utrživije smilje kakvo ne treba tolikih suhozida. Postoji li prostorno-planski i konzervatorski alat za takav zadatak? S druge strane mora on je učinkovito ograničen na obuhvate poput kulturno-povijesnih cjelina u naseljima (Alberobello), ili pak pod povećalom agronoma koji u njemu s pravom prepoznavaju ruralni povijesni krajolik i nalaze mu postmoderno mjesto u industriji doživljaja. Međutim, tamo je put zasebne konzervatorske kategorije počeo pred čitavo stoljeće dok je nama u rukama prošle godine dorađen konzervatorski zakon i dalje bez pojma “kulturni krajolik”. U međuvremenu se krajobrazni dinamizmi odvijaju bez mnogo regulacijskih prepoznatljivosti, čak i u najbiranijim okolišima. Za takav dijalog skidamo s usta povez i ovoj orutskoj ljepotici, doličnoj da se po njenim maketama studenti uče funkcionalnom skladu volumena u prostoru.

Oglasi

Tko certificira certifikatora? Sitnica od prošlog vikenda me podsjetila na raznorazna priželjkujuća nagađanja posljednjih desetak godina kako je došlo vrijeme licenciranog uvođenja suhozidnih majstora. To se u raznim prilikama znalo izustiti od ljudi iz osnovne škole, srednje škole, pučkih učilišta, sveučilišta, zatim različitih udruga, zadruga, obrta i tvrtki, a kao uzor se obično upire prstom na DSWA. U međuvremenu su se ljudi u svojim mjestima na obnovama suhozida krenuli okupljati već češće, s “Mojim kažunom” kao najčuvenijom akcijom i, s druge strane, “Dragodidom” kao udrugom spremnom pomoći na raznim mjestima – uostalom, čak i sa svojim dvaput objavljenim priručnikom gradnje.

Srećom, do upisa novoklasificiranog zvanja u radne knjižice nije došlo. Ključna razlika između ambijenta DSWA i istočnojadranskih suhozida je u tome što ovdje nema takvog tržišta. U prvoj industrijskoj zemlji svijeta kulturni krajolici su došli pod udar dovoljno davno da se nazor o potrebi očuvanja takvih otvorenih prostora uspostavi još prije pola stoljeća a potom i specijalizira umijeće njihovog stvaranja i održavanja. Da se pred zamah izgradnje autocesta npr. burobrane propisalo graditi u suhozidu umjesto u gabionskim košarama ovisnima o izdržljivosti žice, preko noći bi nastala i potreba za vičnim suhozidarima. Samo, takvi bi među sobom imali uglaviti pravila nove profesije i zajamčiti trajnost svojeg djela. U DSWA to i čine, jer dobro sagrađen suhozid ima izgledniji rok trajanja od betonske kuće kakvoj je naručen kao ukras. Cestarski burobrani ipak ne bi bili odgovorno vokacijsko rješenje jer bi njihovi majstori nakon 2008. godine nestali zajedno s splašnjavanjem građevinarskog balona i jasno je kako bi takvo umijeće imalo biti prije svega u vezi s obrađivanjem zemlje, upravljanjem odgovarajućih prostornih zona i zaštićenih krajolika. (Uzgred, “burobrani” mi se i ne doimaju posve promašenom temom, makar ne nakon što sam naprije na Orutu tj. Zmajanu a onda i na Kaknju, dakle u pomno izgrađivanim suhozidnim kulturnim krajolicima, na najizloženijim mjestima naišao na “jugobrane” kakvih nema na stranama izloženima buri. Za pravovremenu argumentaciju građevinarima takvo što je trebalo elaborirati po koje desetljeće ranije…)

Suhozidar kakvom bi netko licencirao zanat imao bi biti kadar zajamčiti da izgrađeni suhozid neće ugroziti ni imovinu ni živote. Takvo što bi trebao biti sposoban učiniti za svaki od karakterističnih lokalnih oblika, toliko različitih među sobom kao što se kažuni ili vrtujci razlikuju od Kudinog mosta. U DSWA to rješavaju periodičnim tečajevima certificiranih majstora s prakticiranim oblicima tipičnima za pojedine krajeve, izazov olakšavajući time što se u najvećem dijelu baštine (i naručivanih usluga) radi tek o ogradama. Na takvom mjestu dolazi naše pitanje: tko bi, uopće, smio dodjeljivati dozvole ulaska na tržište na kakvom bi sutradan i kažun, i vrtujak, i most, i lažno svođena čatrnja itd. itd. bili sagrađeni onoliko pouzdano koliko su to i lokalni predlošci iz prošlosti? Sruši li se neki tipično lokalni oblik i napravi štetu, bi li bio kriv samo njegov graditelj ili također i onaj tko je zajamčio njegove sposobnosti? Tko certificira takvog certifikatora?

Primjer DSWA je prikladno tržišni, no drugdje su standarde postavljali osobenjaci poput Lassurea ili Micatija koji do službenih ustanova nisu previše držali. Odgovor je doista takav: kao i u vrijeme kad su građeni predlošci, i danas certifikatore za lokalne oblike jedino mogu certificirati njihove lokalne zajednice. (U nekom naprednom tržištu s jarko istaknutim mogućnostima, one bi takvo svoje pravo mogle i koncesionirati. Istina, to bi povuklo i nove vrste odgovornosti.) Prava i obveze nad individualnim ostvarenjima su zakonski jasna, ovdje se tek radi o kolektivnom stvaratelju. I tako smo došli do vikendaške crtice.

 

Lok'a, žirajsko polje
Budući da me se zna nazivati nacionalnim autoritetom za suhozide, evo tko me kao fikcionalnog certifikatora certificirao prošle subote. Nitko drugi doli – moje selo (s doličnim modernim posvjedočenjem moje davnašnje susjede iz Brda). Terensko fotografiranje sam povezao s najavljenim čišćenjem okolice Lokve (“Lok’e”) koja je prošle jeseni bila pod nezapamćenom poplavom, pa kad sam došao na razne načine je već radilo dvadesetak ljudi a netko je predložio kako bi se mogao prihvatiti zarušenog suhozida. Kad se iznad vode vidi besprijekorna okomica ograde što u dužini od više desetaka metara nadvisuje čovjeka, i to na odavno kultiviranom mjestu gdje ona traje već stoljećima, postane jasno da se nisam smio obrukati. Naravno, u par sati posla se ne može ni mnogo učiniti, no ipak se nadam da je taj mali popravak ostao doličan okolici i oku današnjih obrađivača.

“Lokalna zajednica” su pojam i tema od kojih certifikatori zaziru, jer se ne da utjerati u bocu ni izmjeriti na milimetar. Niti je ovdje bilo prisutno čitavo selo, niti je zasjedalo prosudbeno povjerenstvo, niti su se raspinjali metri i visci. Ipak je na neki mali i simbolični način kolektivni korektiv uključen, jer ako sam tih par niskih metara napravio loše tada bi se i svaki suseljanin ili prolaznik dijeljenih korijena u eventualnom susretu sa studentima kojima predajem (ili sam predavao) kulturni krajolik i doticao se suhozidnih tema mogao narugati s integritetom tog merituma mojeg interesa. Kako se prije već podosta godina sjajno našalio jedan moj srednjoškolski profesor: ako si ti na toj bunji magistrirao, znači da je njen graditelj s njome doktorirao. I zbilja je tako: lokalne oblike kulture certificira lokalna zajednica, njen kolektivni stvaratelj i upravitelj. Zato se nadam da sam taj zidić popravio dobro… iako mi je nedostajalo škalje.

Dva poslana tjedna teksta za rubriku “Kroz šibensko ruho od anlina do žlinge” nisu osvanula u tisku i sad je otprilike jasno kako je taj niz okončan. Rubrika je na koncu brojala 543 članka, od prijelaza tjednika Šibenski list na opširniji format u kolor-tisku 28. kolovoza 2004. do njegovog preobražaja u podlistak Slobodne Dalmacije ovoga 3. travnja. Ukupno je to bilo nešto više od tisuću kartica teksta, svakog sa svojom ilustracijom. Dio toga je bio honoriran, ipak uvijek pisan u zadaći komuniciranja muzejskog fundusa.

Prema novinskim rubrikama gajim respekt zaslužen radom njihovih pisaca. Dojmila me se dugotrajna rubrika Glasa Slavonije u kojoj je svaki put iznašan po jedan slučaj iz starije sudske prakse, dobro arhivski utemeljen, dovoljno star i anonimiziran da nikoga ne može povijediti no tek mnoge poučiti.

S formom nisam imao nedoumice jer sam 13 godina ranije u istom tjedniku na godinu dana već pisao rubriku “Folklor 1991”, koja je iz modernitetskog inventara imala postati ratnom kronikom. Novi povod je bilo širenje tjednika iz biltenskog opsega u dostojniju tiskovinu, kad je članak od 21. kolovoza (tema je bila odjevna muzeografija “Četiri bunara”) uredništvo priklonio ideji o tjednom nastavljanju. Forma “od A do Ž” se oslanjala na rječnički dodatak doktorskoj tezi o nošnjama i povijesnom odijevanju, dugujući zahvalnost mnogim etnografskim bilježiteljima u sjeverodalmatinskom dijelu Hrvatske.

Savjet za novinsku rubriku je u to vrijeme već bio star više godina i na e-raspravištu Museum-List je rekapitulirao novine i nastavu kao prve intelektualne ekstenzije kustoskog rada. U to vrijeme sam honorarnu nastavu etnologije držao već šest-sedam godina i tjedna priprema mi nije bila strana stvar. Ipak, novinska obveza je drugačija vrsta dijaloga od onoga kakav se zbiva u predavaonici. Nastava se može održati i odlaskom van zgrade drugog dana, no rotacija nikoga ne čeka i novinski je rok neumoljiv. Dijalog je uglavnom gluh, ali je znao donositi odloženog i nenadanog ploda otvarajući vrata i ojačavajući povjerenje kad to i nisam očekivao – bivajući dovoljnim razlogom za pisanje i onda kad se nije honoriralo.

Potvrdu da moju pisaniju nitko ne čita dobio sam kad se jedan članak greškom otisnuo i narednog tjedna, a da to nitko nije primijetio. Srećom je bilo mnogo više prilika kad sam razabrao ili izravno čuo da je od tekstova koristi bilo. Uvriježena slaba točka je likovna oprema teksta, kakva se i inače u autorskim ugovorima niti ne spominje, a ovdje je valjalo namaknuti da bi se nad konačnim rezom izgubio utjecaj (makar se to napomenulo i potcrtalo). Tako su se zbili smiješni previdi da uz članak o gabanu sâm gaban na ilustraciji bude izrezan jer se našao u gornjem dijelu dijela srednjovjekovne freske, da se uz spominjanje Mačkovog kamena s ljudima fotografiranim pod njim sam taj lišanski Mačkov kamen izreže van slike, ili pak da članak triput dopisujem novim nastavcima sve dok figura sa statusnim povezom oko čela (na koncu zaokružena crvenom kružnicom) napokon ne uđe unutar reza.

Sve u svemu, zanimljivo iskustvo. Uredništvu sam zahvalan na povjerenju da taj kutak može biti zanimljiv njihovom čitateljstvu, a čitateljima na strpljivosti i pred onim tekstovima koji možda nisu bili najbolji kakvi su se dali polučiti. Do toga sam držao i nadam se da je takvih trenutaka u proteklom desetljeću bilo vrlo, vrlo malo. Baratanje baštinom i kulturom je čitavo u komunikaciji, a prilike kad se od dvije vrijednosti stvaraju tri (i ta treća namah postaje tradicijom) uvijek teku pred očima i prostori za dijaloško kapitaliziranje takvih vrijednosti su vrijedni i važni.

U ovoj je prostoriji netko zatvorio vrata, no u međuvremenu su se već stvorile druge. Da li se ovakvim vratima lupne ili zalupne u drugim prilikama ne bi trebalo odbijati, i mlađim kolegama u takve komunikacijske kanale k svojim lokalnim zajednicama svakako preporučujem ulaziti. Ma koliko se savjesno prakticirala, bez takvih izlazaka svaka profesija riskira izolaciju i širu nerelevantnost, ostajući u gabaritima ekspertnog činovništva.

Koliko poznajete otoke? » Quiz School