Nematerijalni suhozid

2017-02-03

Baljenac kod Kaprija

Kome je s nacionalnom registracijom suhozidnih umijeća kao jednog nematerijalnog kulturnog dobra potreban komentar dulji od mojeg ranijeg statusa na društvenoj mreži, osim svojih prošlogodišnjih članaka posvećenih tom procesu (“Ethnologica Dalmatica” i “Histria”, bilo s Hrčka ili Hrvatske znanstvene bibliografije), ističem primjere dobre konzervatorske prakse kakvu se ovakvim rješenjem zaobišlo:

– uzgoj argana u Maroku,

– uzgoj mastike na Hiosu,

vinogradarstvo na Panteleriji.

Svaka od ovih kultivacija lokalnih sorti vezana je za pripadne suhozidne forme, van pune učinkovitosti već kod prvih susjeda. Suhozidi nisu dizani da bi im se divilo već da bi se uz njihovu pomoć na najbolji mogući način u svojim ambijentima uzgajalo dobra bilo za konzumaciju ili razmjenu. Jedinih naših suhozida građenih za kontemplaciju, Bašićevih križeva, ne bi bilo da prije njih okolica nije rasječena pravocrtnim ovčarskim međama.

Vinogradarski primjer pučkog zoniranja prostora, Baljenac, školj bez suhozida ako se takvima shvaćaju ograde jer za njima u prostoru bez stoke nije bilo potrebe (jedine ograde štite od mlata valova, ostalo su nasipi) – kultura pod kultivacijom nisu bile masline kakvima su ovce potrebne, već loze, i to u lokalnim adaptacijama kultivara:

 

Primjer loše prakse iz istog Popisa za kojim se redovito poseže, no pri tome uvijek vrijedi primijetiti tko hvali takvo rješenje posve razdruženo od lokalnih zajednica i života ljudi iz čijih mjesta i krajeva potječe:

sredozemna ishrana,

Komentar ove registracije potražiti u autoritativnom zborniku.

 

Da multilateralne prijave ne moraju biti razdružene od stvarnih ljudi i živog lokalnog umijeća svjedoči primjer sokolarstva.

 

Zaštita suhozida leži u očuvanju uzgoja lokalnih sorti i pasmina, industrijski uglavnom neatraktivnih ali vrijednih kao agrogenetska pričuva za buduća iskušenja. Po ova tri upisa se vidi kako takva konzervatorska praksa nije budućnost, već sadašnjost.

Registracija svih nacionalnih formi kao jednog lokalnog umijeća je pretakanje “folklornog bogatstva” iz vizija pretprošlog stoljeća u nove posude nematerijalne kulturne baštine, odakle curi i ostavlja stvarne vrijednosti na suhome. Svaka od takvih praksi (dingač, bakarska vodica, lunjsko ulje, dosušivanje maraštine, sirevi prepoznatljivih pasmina stoke itd.) mora imati svoj izravni pristup javnim sredstvima putem registracije zasebnog nematerijalnog kulturnog dobra.

Ostatak priče me podsjeća na Agrokorovu (“Zvijezdinu”) reklamu “dalmatinskog maslinovog ulja” kojom je preko administrativnog roka bila blokirana tržišna zaštita izvornosti za ljubav “kontroliranog podrijetla” pogodnog za sirovinsko kombiniranje s Istrom. Za sentimentalne jamce uzeti su starci, likovi težaka i bukvalna vizura iz koje pišem. Reklama plantaža pupčanom vrpcom vezanih za državne poticaje, sa svakim kupčevim novčićem u korist brisanja suhozida iz krajolika. Tim me pločnikom poslije bilo stid koračati.

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: