Teška baština

2014-07-21

Uz kratku novinsku prezentaciju muzejskog rješenja na mjestu srušenog Svjetskog trgovinskog centra…

http://www.nytimes.com/interactive/2014/05/14/arts/design/September-11-Memorial-Museum.html

… vrijedi prizvati u sjećanje nedavnu formulaciju teške baštine (npr. Auschwitz, Hiroshima, lokalitet probe Trinity, kampučijski Muzej genocida itd.), i važne preduvjete koji se na ovakvim mjestima u projektu imaju razriješiti prije no što se uopće povuče prva crta u nacrtima.

Radi se o tumačenju. Koliko je čvrsta kustoska ruka koja posjetitelja vodi kroz muzej, prikazujući mu što se dogodilo? Memorijalni muzeji stradanja imaju dvije vrlo velike otežice za uspostavljanje autoritativne naracije: stradanje dijele mnogi (npr. imaju spoznaje vrijedne za tumače događaja i, ako, nisu obuhvaćeni, mogu im načinjati autoritet), i u tom svojem iskustvu često drže duboka čuvstva.

Da se ovakav memorijal dizao, recimo, povodom Kubanske raketne krize prije pola stoljeća u njemu vjerojatno ne bi bilo mnogo mjesta za uživljavanje npr. domaćih žitelja kubanskog ili ruskog podrijetla. Danas nije nemoguće zamisliti na kojim se mjestima ove izložbe u nju može uživjeti i u naraciji sudjelovati i obogaćivati je, a ne opovrgavati, neki domaći Musliman. Ili gostujući Musliman s drugog kraja svijeta, iako se zna kritizirati kako je prikazana Al Qaida.

Na taj način “teška etnografija” ide prema stvaranju kulture, a ne baštine. Praktično svaki posjetitelj je vidio snimke (ili izravni prijenos) rušenja nebodera i svatko ima svoj stav o tomu, ne držeći to dijelom daleke prošlosti kakva ga se ne mora ticati. U odnosu prema izloženome se kultura propituje, mami reakcije, i stvara – makar kroz perpetuiranje općih vrijednosti.

Muzej koji donosi mnoštvo predmeta, a opet ostavlja praznog prostora kao u zanatski dobrom glazbenom ritmu upečatljive skladbe, na taj način uspijeva uvlačiti imaginacije. I to u prostoru gdje se, također, čuvaju neidentificirani dijelovi ljudskih tijela za nova utvrđivanja identiteta… i gdje se, kao u svakom muzeju, i prodaju suveniri.

diff_heritagePlaces of Pain and Shame: Dealing With ‘Difficult Heritage’ (2009.)

Težak zadatak i vrlo zanimljivo rješenje. U Hrvatskoj je memorijal teške baštine poput Ovčare usvojio pola stoljeća star uzor Yad Vashema, gdje glasovi jesu mnogi ali ukupni izložbeni narativ zapunjava svaki imaginacijski prostor. Novi muzejski načini pružanja memorijalne ruke živih k strašnim smrtima skončalim mrtvima mogu pomoći u vremenima koja nisu nalik onima nakon 1945. godine, kad je vladala isključivo jedna naracija o onome što se dogodilo. Već od konca 1960-tih se počelo raspravljati kako tih glasova ima raznovrsnih, važne studije su izlazile u ’70-tima i ’80-tima a nakon političkih promjena ’90-tih su nazore o patnjama izmijenile i važne knjige. Sad imamo i takve muzeje. Tim lošije za povijest, jer su povodi novi. Ali, tim bolje za kulturu, ako se takvim užasima pristupa na način kakav demontira buduće zločince.

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s