Ključevi moći iz suknenog džepa

2010-03-30

U istraživanjima kulture danas se doima kako se do uvjerljivih pouka više ne da doprijeti bez, recimo, kognitivne antropologije ili intertekstualnosti, s otvorenim vratima za nabacivanje još po kojeg pomodnog izraza. Ostavimo načas po strani što se poučne kognitivne ili intertekstualne strukture kulture uvježbanim okom mogu uočiti čim se podignu vjeđe. I u znanstvenim pomodnostima posebno su zanimljive znanstvene demodiranosti, slično kao što u samoj znanosti istraživači znaju da se sjajni predmeti često pronalaze u uobičajenostima preko kojih se obično prelijeće pogledom.

View this document on Scribd

S jednom od takvih demodiranosti, narodnom nošnjom, vjerojatno je najveće iznenađenje u ovom istraživanju bila jačina tog pokazatelja odnosa moći u društvu. Drugim riječima, gledajući nošnju može se razabrati tko je u dugim povijesnim trajanjima bio s koje strane one poznate uzrečice “tko je jači, taj kvači”. Oni koji su kvačili imali su na duši vođenje carstava, federacija i drugih raznolikih država, pa su raspoloživim resursima upravljali ekonomizirajući u korist osnovnih zadaća svojih vladavina. U takve pripada obrana granica, također i stoga što su graničari nerijetko znali spašavati vlast pozvanim intervencijama i u središtima metropola. Naši su krajevi dio takve priče.

S raznih je strana svijeta dokumentiran nerazmjeran društveni prestiž odjevnih obilježja iz pograničnih kordona raznih carstava. Riječ za boju khaki (“prašina”) iz uniforme je u globalni vokabular ušla s indijskih granica britanskog imperija, odakle su i Ghurke stekle svoju vojničku reputaciju čija se glasovitost u povijesti oružništva može usporediti možda još samo sa Švicarskom stražom. Ili možda i s Kozacima, nesmiljenim utirateljima povijesnih širenja najprostranije zemlje na svijetu. Stoga je posve iskreni odgovor na zamišljeno pitanje “pokažite mi pravi, izvorni oblik npr. muških benevreka iz starine mojega mjesta” uputnica za Ratni arhiv u Beču, gdje se čuvaju originalne naredbe s nacrtima kako ima izgledati pogranična odora pojedinih satnija Vojne Krajine.

Da li je to smrt tradicije? Ne, to je mjera njenog prokrvljenog života. Kriptotradicije su rijetke, i uglavnom se tiču religijskog identiteta obitelji (npr. gradskih dućandžija koji su se u Otomanskom carstvu danju ponašali kao muslimani, a svečeri unutar kuće prakticirali kršćansku ili židovsku vjeru). Mjera života tradicije je sposobnost njenog očitovanja, javnog izvođenja, sudjelovanja i odobravanja.

Do države je držanje društvenih ključeva javnog prepoznavanja te najvažnije promjene društvenog statusa, kao što je kultura djevojku mijenjala u ženu drugačijim prekrivanjem kose. Muški ključevi su ležali u očitosti odobrene društvene primjene fizičke (i smrtonosne) sile zbog čega je bilo važno nositi oružje i tamo gdje nije bilo mjesta pucanju, slično kao što danas puno znače automobili. I na tim je mjestima tradicija urastala u propise, a podanici su u isti mah bili i zainteresirani obdržavatelji tradicije. Ovakvu mušku težnju za društvenim prestižom ilustrira i privlačnost kupovnih komandoskih oznaka, kapa ili kamuflažnih dijelova odjeće, kad se rado zaogrće obilježjima vojnika s prve crte ili diverzanata iz neprijateljskih pozadina. (U ženskom odijevanju to je npr. zimsko ili večernje nošenje pomodnih sunčanih naočala kakve skrivaju po pola lica, ne bi li se prizvao prestiž slavnih manekenki i glumica koje u javnosti ovako štite privatnost.)

S druge strane razdjelnice tzv. malih ljudi od onih koji “kvače” takva se moć prepoznaje u osoba koji imaju vlast ne samo nad tuđim novčanicima (npr. oglašivači reklamnog formiranja društvenog ukusa) već još uvijek i nad njihovim životima, npr. odlučujući u kojem će mjestu ili četvrti ljudi umirati od raka ne bi li se neodgovornim poduzetništvom i disfunkcionalnom javnom upravom za pojedinačni novčanik što duže priskrbilo što više novca, ili posredno tjerajući mlade u daleke i pogibeljne vojne misije ne bi li uštedjeli za svoje obitelji kada to sa svojim sposobnostima ne mogu postići u vlastitoj zajednici, ili preobražavajući interventnu policiju u korporacijske službenike ovlaštene da silom djeluju protiv propisa, stvarnog javnog interesa i zakonitih prosvjednika u korist pojedinačnog novčanika a na sramotu odore i oznaka koje nose (nedavni primjer Varšavske ulice u Zagrebu). Doista, tradicije mogu zorno poučiti o ključevima moći u društvu. Brave kakve ti ključevi otvaraju nisu samo rustikalne.

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: