100. rođendan

2009-10-15

Danas prof. Mira Ovčačik Kovačević slavi 100. rođendan. Radi se o tekstilnoj restauratorici koja je kod nas zasnovala svoju struku. Predavati na Obrtnoj školi je počela 1933. godine, jedinu hrvatsku tapiseriju s povijesnim motivom “Zlatna bula” po kartonu Ljube Babića je vodila tkati 1961.-1963. godine (danas stoji u Gornjogradskoj vijećnici u Zagrebu), retrospektivnu izložbu restauiranog tekstila postavio joj je Muzej za umjetnost i obrt 1976. godine.

Tapiserija iz 1963. godine.

Tapiserija iz 1963. godine.

Uz ovu čestitku u boci koju puštam internetskim bespućima priliku ću iskoristiti da uvrstim svoju čitateljsku reakciju na jedan novinski članak otprije točno godinu dana, koja tada nije objavljena. Pismo čitatelja je bilo iduće:

Neobična koincidencija dogodila se u srijedu, 15. listopada 2008. godine. Na 99. rođendan rodonačelnice tekstilne restauracije u ovom dijelu Europe, zagrebačke profesorice Mire Ovčačik Kovačević, u vašim novinama je objavljen hvalospjev industrijskim sagovima proizvedenim po motivima hrvatskih slikara. Naime, na sajmu namještaja se mogla vidjeti izložba takvih sagova koji tufting-pištoljima slijede dizajne likovnih umjetnika, prigodno ponuđenih po sniženim cijenama. Takva ponuda ima svoje mjesto na tržištu. U članku koji počinje konstatacijom da se radi o “vrhunskoj kreaciji ljudskoga duha, umjetničkom djelu što resi podove esteta, kao umjetnini rijetkoj u Hrvatskoj”, upravo na taj dan pobuđuje pomisao-dvije.

Sag kojem je uzlanje industrijalizirano umjetnina je koliko i ukusno odmjeren plakat ili nepotpisana fotografija. To nije vrhunska kreacija ljudskog duha, jer se tufting-sagovi ne mogu postaviti u Akademijin salon do baroknih tapiserija. Kakvoća tkanja ih ne može nadživjeti, a o kakvoći dizajna možda je dobro pitati i renomirane umjetnike koji se izmiču takvim industrijskim narudžbama. Tufting je nakon 2. sv. rata proizašao iz industrijskog oponašanja sagova-prekrivača iz kućnih obrta i do 1970. estetizacijom našao puta do američkih ureda i britanskih radničkih stanova, kako je u poučnom magisteriju pokazala Judy Attfield. Omogućio je uljepšati dnevne boravke jeftinom uspomenom na rukotvorni uzor. Nakon diverzifikacije ponude od sredine 1980-tih, danas su tufting-sagovi s umjetničkim motivima sljubljeni sa salonima namještaja i neizostavan su dio ponude svakog iole većeg europskog grada. Vuna im je iz Novog Zelanda, a postrojenja često u Indiji. I u tom tržišnom koloritu nema ničeg lošeg. U podvaljivanju roga za svijeću, ima.

Globalizacija ne predstavlja kraj naše likovne i rukotvorne tradicije, ona je njen sastavni dio. Napredna dubrovačka protoindustrija suknarstva iz XV. st. nije živjela na vlaknu balkanske pramenke, već na uvozu kvalitetnijeg runa iz Abruzza i Katalonije. Znameniti umjetnički vezilac Antun Hamzić u XVI. st. je pred dubrovačkom carinarnicom čekao na finiji uvozni konac. Istog se stoljeća i legendarni dubrovački bod dalmatinske čipke šivao uvezenim flandrijskim iglama. Ipak je korjenita razlika između onodobnog domaćeg korištenja flandrijske igle i američkog tufting-pištolja naših dana. Kako je opisan u članku, i sag s “motivom nekog vjerojatno dalmatinskoga grada na crvenoj podlozi sa suncem” po zakonitostima tržišta sutradan može biti tkan slabije plaćenom rukom u nekoj dalekoj zemlji. O onim drugim djelima, kakva nadživljuju vlastitu generaciju, u novinama se ne će naći napisa ni na 99. rođendan.

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: