Udavače s malog otoka

2009-04-15

Želi li se jasno vidjeti što se u nekoj zemlji događa, treba promotriti neki njen otok. Na otocima, naime, nema ničega što već i drugdje nije prisutno, ali omeđenost njegovih izbora učini mogućnosti konačnima i sagledivima, raznovrsnosti ekonomije svode se na monopolna ili duopolna privrjeđivanja, u priželjkivanjima i nagađanjima se zna da iza prvog brda više nema drugog brda. U Hrvatskoj su temama povijesnih analiza već bili brojni veći otoci, no zasad je samo jedan dobio svoju povijest a da nije bio povijesna gradska komuna sa svojim statutom i feudalnim autonomijama (poput Korčule, Lastova, Cresa…). To je Zlarin, kojem je povijest 1982. objavio i kasnije pretiskom ponovio dalmatinski povjesničar Bernard Stulli. Tom je otoku prošlih mjeseci posvećena još jedna iznimna knjiga. Radi se o posthumnoj kolekciji zapisa Duška Deana “O ljudima moga otoka” koje je za objavljivanje u nakladi Instituta za migracije uredio demograf Ivan Lajić.

Zašto ova knjiga može biti zanimljiva tekstilcima? Pa u njoj se uopće ni ne spominje narodna nošnja, niti tekstilna kućna radinost! No, ima nečeg što se inače može tražiti povećalom, a tekstilcu nudi razumijevanje predindustrijskih navada kojima smo se sa svojom baštinom zatekli u modernom preobrazbama. Naime, čitava je knjiga ponajprije zasnovana kao enciklopedija lokalnog iseljeništva. Deanu je kao domaćem čovjeku kroz duga desetljeća zanimanja ruku dopalo dokumenata koje nijedan istraživač ne bi uspio okupiti u kratkom zadanom roku nekog zamišljenog istraživanja. Ključni dokumenti koji za teme kulture mogu zainteresirati tekstilca su oni vezani za iseljavanje žena.

Svatko tko u svojoj kulturi nije marsijanac zna da to iseljavanje ima jednostavan naziv: udaja. Muškarci su odlazili za poslom i za sobom ostavljali kućanicu zaduženu i za ženske i za muške kućne obveze. Žene su s otoka odlazile udajom. Tako su djelići Zlarina sa zlarinskim nevjestama između 1825. i 1941. po Deanovim bilješkama dospjeli u 17 raznih obalnih mjesta (za njih 135), na 10 drugih otoka (za njih 71), u “Blašku” (Vlašku, tj. zaleđe, za njih 14), dalje u unutrašnjost (3) i u 7 inozemnih država (9), ukupno njih 232 u 48 različitih mjesta. Najviše ih je, dakako, odlazilo u najbliži grad Šibenik (njih 57), često se kao žene prihvaćajući brige za pučke udovce – slično kao što se i danas, kako izvješćuju novine, žene iz Hrvatske prihvaćaju brige za ostarjele iz bogatijih susjednih sredina.

Vrijedi primijetiti kako su odavde, kao i iz drugih malih mjesta kojima se nije posrećilo da im jedan lokalni zanesenjak sabere bilješke a neki institut ih uredi i objavi, zrnca lokalnih tradicija u malim ali ustrajnim mjerama kolala vezama bliskih zajednica. Postojala je i muška inačica ovakvih bračnih migracija, jer je svaka domaća tradicija uvijek imala pri ruci i nekog domazeta, “pripuza” koji je došao živjeti u ženinoj kući (domazeta je u Zlarinu od 1800. do 1941. bilo najmanje 60, bilježi Dean), o čemu u svakom mjestu ili četvrti mogu posvjedočiti i neki od nadimaka. Tako je i svaka tradicija bila osvježavana pridošlicama i potvrđivana njihovim pristajanjem uz lokalne običaje, ne kopirajući ih mehanički već se uvijek iznova potvrđujući uz poneka propitivanja. Neka propitivanja donijela su nova vremena. A druga su, uvijek iznova, donosile žene.

Etnolozi i socijalni antropolozi su u razmjenama žena među muškarcima prepoznavali jedan od najvažnijih društvenih kontakata, obično sažetih u kratici latinskih “3 C”: “connubium” (brak, razmjena žena), “commercio” (trgovina, razmjena dobara), i “communicatio” (razgovor kao općenita razmjena ideja). U ovakvim razmjenama sudjeluju i najpovučeniji, jer se radi o premisama življenja i produžetka vrste po zasadima svojih kultura. Drevna Rimljanka zamjenjivala je kult koji je štovan u kući svojeg oca za onaj koji se štovao u kući njena muža, na onaj način na koji su (do posve nedavnih naraštaja) žene mijenjale prezime svojeg oca za prezime oca svojeg muža. Sve u svemu, povijesno koncipiran muški posao. Trenutak te promjene bio je očit, ako ni po čemu drugome, tada po ženinom oglavlju. Njen je status i imutak u tim muškim formulacijama uživao i zajamčene slobode osobnog vlasništva u dijelu onoga što unosi mirazom u svoj novi dom.

Što danas funkcionira u tom važnom životnom trenutku? Mladenki njenu svadbenu krunu ne će “golom sabljom” smaknuti stari svat, kako se prije zapisalo na Zlarinu, da bi tako status udane žene očitovala novim znakom. Slijedeći modu industrijskog vremena s vjenčanja engleske kraljice Viktorije 1840. jedina je mladenkina neizostavnost postala njena bijela vjenčanica (što ni u samoj Engleskoj nije zabilježeno prije 1768., a konačno je 1920-tih jednokratna bijela vjenčanica zavladala svim europskim građanskim modama – u nekim protestantskim krajevima zamjenjujući i ranije uobičajeno crno svadbeno ruho). Ono što se ima pokazati promijenilo se u skladu s time komu se sve u lakše dohvatnom susjedstvu ima pokazati. Slično kao što bi nastavljanje Deanove statistike za desetljeća nakon 1941. zasigurno pokazala da su sva dotadašnja iseljavanja bila tek bližim krugovima za odlaske koji su uslijedili. Tako da mladenki po malim mjestima, bijelih ili ikakvih drugačijih, više i nema. Svadbeno ruho koje se danas ne bi moglo dostojno smjestiti na naslovnicu magazina ili među televizijske pabirke možda je bolje ni ne raditi. A ne-bijeli su se svadbeni detalji posve preselili u domene muzejskih čuvenja. I tu se jedan krug zatvara, da bi možda mogao otpočeti drugi.


Prvi put objavljeno u NIB 18. lipnja 2007.

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: