Povijesno odijevanje i njegov krajolik

2009-04-15

Arheolozi i povjesničari umjetnosti po stilovima odjeće mogu odgonetnuti o kojem se starom dobu radi i među kakvim su povijesnim građevinama takve odjeće bile nošene. Slično tomu bi fotografija ljudi u narodnim nošnjama primorske Hrvatske današnjem gledatelju mogla dati do znanja da je prirodni okoliš tog fotografiranja bio krajolik bez šumskih požara. Kako je to moguće? Učinimo jednu kratku računicu za konac predindustrijskog razdoblja u Dalmaciji. Tadašnjih okruglo milijun ovaca ovdje je moglo ponuditi oko 130 vagona runskog dijela ošišane vune. Praktično je čitava nošnja, osim košulje, bila otkana ili ispletena od vune. S ovom količinom vune odjenulo se oko sto tisuća ljudi. Dakle, otprilike je svaki treći stanovnik Dalmacije bio odjeven u odjeću napravljenu od vune lokalnih ovaca. Ovakva se računica od stvarne prošlosti razlikuje u smjeru. Pravi je poredak obratan. Nisu ljudi krenuli koristiti popratnosti stočnog blaga koje se zateklo u okolici, već su ga gojili među ostalim i stoga da u kućnoj radinosti od tog materijala namaknu odjeću višegeneracijski prilagođavanu svojoj klimi i okolišu. Ova se povijesna regija, uostalom, i zove po ovci. Ako bi je preveli s ilirskog, danas bi vjerojatno glasila nešto poput “Ovcozemske”. Ti su recepti gospodarske održivosti, dakle, bili obdržavani tisućljećima.

To rješenje održivog gospodarstva ujedno je bilo i jamac održivog krajolika. Ako je tristo tisuća ljudi u svojim socijalnim i ekonomskim ispremiješanostima imalo potrebe za milijun ovaca da bi namaknuli potreban broj hlača, sukanja, prsluka, kaputića, ogrtača i prekrivača, to znači da je taj broj ovaca za hranu trebao vegetaciju s ne manje od pola milijuna hektara zemljišta. (U pojednostavljenu računicu nismo ni uveli koze.) Tih je pola milijuna hektara pašnjaka i krša van poljodjelski najvrjednijih njiva, dolaca i oranica u međuvremenu preobraženo i postalo pacijentom u redu za kanadere. U turističkim prospektima takva zemljišta voli se zvati “netaknutom prirodom”, u stvarnosti je to zanemarena i napuštena zemlja koja je isključena iz tisućljetno provjerene formule održivog krajolika.

Današnje je gospodarstvo u takvom krajoliku postalo održivo za svojeg krajnjeg uživatelja, a u globalnoj razdiobi posla takvi više uglavnom ne žive ovdje. Koliko potrošačkih kupovina u konačnici idu ponajviše u prilog lokalnog proizvođača? Dizanje kredita u stranoj banci za kupovinu skupog tehničkog dobra znači da će kupac godinama skrbiti da se ima što naći na stolu francuskog bankara i bavarskog inženjera, a loši popratni lokalni učinci prepoznat će se samo u krajoliku kupca. Vuna, jedina preostala hrvatska tekstilna sirovina koja završava u grabama jer cijena benzina za njeno individualno odvoženje premašuje otkupnu tarifu, tu više nema svojeg reklamnog agenta. Vuna može upiti vlage do 12% svoje težine, a sintetički tekstili 1 promil. Vuna u svojim strukturama vlakana čuva mjehuriće zraka koji je čine izvrsnim izolatorom topline i otporna je na vatru, zbog čega je prakticiraju nositi i vatrogasci. Vuna je i najlakša od svih tekstilnih vlakana iste finoće. Jakost vlakna vune jednaka je jakosti željezne žice iste debljine. Vuna se najmanje kvari od vlage. Sastojci vune čine da je tijelo ovce suho i pod pljuskom. Ako se odgovarajuće ne obradi, njen je kvalitetan sastav preveliki izazov za insekte koji (poput ljudi) vole proteine. Kakva bi se tek reklama za ovakav proizvod mogla učiniti!

Ovce i koze u pokretu i pod nadzorom, da ne pretjeraju u brstidbi dijela korisne vegetacije, bile su jamstvom krajolika u kakvom ne će biti opasno živjeti. Kao i s profitima u današnjoj trgovini naspram preostataka proizvodnje, sada naizgled sve nade leže u nabavci novih prekomorskih tehničkih rješenja. Te su se nabavke u krajoliku susrele sa stanjem polučenim jeftinim kontejnerskim uvozima s druge strane svijeta. Bez ikakve potrebe za domaćom tekstilnom sirovinom – makar i za suvenirsku namjenu – u budućim Suvim dragama poput one s gorućeg Velikog Rujna taložit će se novi lakti osušene vegetacije, za njihovo gašenje kupit će se i još modernih aviona dalekih proizvodnji, a primorski kraj će biti turistički brend lijepih razglednica, stanovnika u bojazni od svojeg okoliša i imena lišenog značenja.

Prvi put objavljeno u NIB 5. listopada 2007. (zadnja crtica u nizu, niže slijede prema starijima).

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: