Ženska poratna posla

2007-01-04

Tko zna, možda je etnološki komentar nesretnog estradnog obnaživanja s početka mjeseca mogao poslužiti urednici ove elektroničke okružnice da proširi čitateljstvo i među marketinški udaljenije dijelove muške populacije tekstilaca? Ako je pokoji primatelj “Novosti iz biblioteke” razmislio i o pretplati, evo povoda za daljnje širenje “Carbon Copy” polja iz zaglavlja adresanata ovih poruka.

Bilo kako bilo, arheologinju Jenifer Neils iz SAD incident s Jacksonovom podsjetio je na posve prikladan događaj u godini kakva je 2004. – olimpijskoj godini. Radi se o Olimpijadi, ali ne o razvikanom natjecanju muškaraca, već o slabije poznatoj ženskoj olimpijadi, točnije, o natjecanju djevojaka u kraćem trčanju zvanom “Herea”. Jacksonovska podudarnost je u tome da su djevojke, okupljene božici Heri u čast, trčale u vrsti vježbene tunike koja je desnu dojku ostavljala nepokrivenom. Tu koincidencija prestaje, a priča postaje napose zanimljiva čitateljicama i čitateljima jedne poratne, turbulentne zemlje.

Pobjednice u trčanju bile su okrunjene vijencima od maslinova lišća i počašćene objedom od krave žrtvovane Heri, a vrhunac svečanosti Herea predstavljao je ceremonijalni prijenos novootkanog peplosa za Herin kip u Olimpiji. Samo je tkanje, kako prenosi Pauzanija, predstavljalo obnavljanje i potvrđivanje mirovnog sporazuma u negda zaraćenoj helenskoj pokrajini. Po tada utvrđenom običaju, svake četvrte godine svaki je gradić, njih šesnaest, slao po jednu uglednu ženu radi sudjelovanja u zajedničkom tkanju novog ruha Herinog kipa. Taj su posao radile neometane u zasebnoj, za njih dignutoj zgradi.

Poanta priče jest u naravi samog tkanja. Ako netko nije savjesno i zdušno pridonio otkanoj robi, greška će biti vidljiva i njenom letimičnom promatraču onkraj procesije. Tkanje posvjedočuje stabilan mir i preplitanje predstavnika društva, upravo kao što u svojoj strukturi mîri sudarajuće niti potke i osnove tvoreći ugodno i korisno djelo. Tkanje svjedoči mir, i, još više, konac previranja i nemira ratnog i poratnog razdoblja. Drevni su Europljani u otkanostima očito prepoznavali zaboravljenu simboliku skladnog društvenog preplitanja i suradnje, upravo kao što se i Aristofanova Lizistrata služi metaforom tkanja pri pouci kako treba voditi državu. Treba li i danas naglasiti uklopljenu raznolikost, često se poseže za metaforom tkanja i tapiserije.

U naše vrijeme i u našim krajevima preostale su neke barokne tekstilne navade pridavanja pučke važnosti odijevanja Bogorodičinih kipića, o čemu je unutar marijanističkih istraživanja pisala Jelka Radauš-Ribarić. Trzavice društva u poraću u novije se vrijeme krenulo rješavati drugim načinima… Tekstilcu ostaje promisliti koji su bili upečatljiviji.
 

Prvi put objavljeno u NIB 1. travnja 2004.

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: