Zaštitite lokalno znanje

2007-01-04

Najpoznatije svjetsko brendiranje kulture je popis svjetske baštine UNESCO-a koje je otpočelo konvencijom iz 1972. godine. Iako uvrštenost ne donosi nikakav izravan novac, države bi prodale i košulju za upis kojeg spomenika više. Da upisanost ne jamči zaštitu uneskovskih anđela vidjelo se i u nedavnom ratu. Znak vrijednog kulturnog dobra i spomenika upisanog na ovu svjetsku listu nije značila ništa ni topniku ni njegovom zapovjedniku, ali je njihov glasnogovornik iz Beograda znao da je brend pretežak pa mu je ostalo lagati “kako ni trun prašine nije pao na Dubrovnik”.

Za razliku od brenda Formule 1 ili izbora Miss svijeta, UNESCO ne ubire postotak za svoj znak pa zajedno s lokalnom odgovornošću doma ostaju i svi mogući probitci. U djelokrugu administracije svjetske ustanove tek je provedba odskora vrlo detaljnih procedura uvrštavanja ili pak brisanja spomenika s popisa ako domaćini ne skrbe o njemu.

Tako krupnom brendiranju kulture od 2001. pridružen je i nov popis remek-djela svjetske baštine nematerijalnih dobara (dosad njih 90), što je po hrvatskom zakonu o zaštiti kulturnih dobara bilo moguće upisivati u nacionalne registre još od 1999. Tim je zakonom u nazivlju “spomenik kulture” zamijenjen općenitijim “kulturnim dobrom” upravo i zbog ovakvih neuhvatljivijih vrijednosti, a određeni su članci po prvi put kod nas ponudili mogućnost zakonske zaštite i takvih nematerijalnih, tj. usmenih, izvođačkih ili intelektualnih osobitosti lokalnih zajednica.

Popis svjetskih remek-djela nematerijalnih kulturnih dobara nalazi se na:
http://www.unesco.org/culture/intangible-heritage/

Kad ovih dana zagrebačka “Šokadija” predstavlja “Šokački jastuk” ne misli se na neki izuzetni pojedinačni komad već na suvenir koji uključuje specifično lokalno znanje očito iz niza ostvarenja. Iza svake pojedinačne umjetnine uvijek stoji vrsno umijeće, no takva se obično vezuju za individualne autore i tek u nevolji izostanka dokumenata za škole njihovih učenika.

Nasuprot tomu, postoje umijeća poput onog iza šokačkog jastuka (pisanog s malim početnim slovom) koja su po naravi kolektivna, neindividualna, nad kojima se ne može pridržavati isključiva prava raspolaganja pojedinca.

U takvom je biznisu Hrvatska od 20. travnja obvezana validnom međunarodnom konvencijom da će odgovarajuće usmene predaje, tradicijske svečanosti, domorodna znanja i zanate prisutne na svojem teritoriju popisati kod zaduženih ustanova i te popise obnavljati, promovirati funkcioniranje ovakvih predaja u društvu, uključivati njihovo čuvanje u razvojne programe,istraživati ponajprije one ugrožene tradicije ove vrste, osigurati zakonsku, tehničku, administrativnu i novčanu potporu za prakticiranje i prenošenje ovakvih znanja, držati ih vrijednima poštovanja i unaprijediti edukaciju potrebnu za njihov život.

Tekst konvencije se može pročitati na:
http://www.unesco.org/culture/intangible-heritage/

Kod nas su ove nove mogućnosti najprije iskoristili u Zagrebu, proglasivši 2004. godine obrte kišobranara, glazbalara, klobučara, zlatara i knjigovezničara “značajnim u smislu prepoznatljivog motiva i elemenata identiteta grada Zagreba, stoga zaštićujući proces proizvodnje” (navedeno iz rješenja spomeničke zaštite). S takvim papirom u ruci obrtnici mogu dobiti subvenciju za školovanje šegrta, umanjiti lokalne pristojbe ili certificirati svoje proizvode. Najvrjedniji među takvim kolektivnim znanjima mogu se natjecati za uvrštavanje u svjetski popis remek-djela, kako je iz Hrvatske dosad pokušano s istarskom pentatonskom glazbenom ljestvicom, glagoljaštvom i, last but not the least, paškom čipkom.

Ako se ovakav posao na prvi pogled doima bezazlenim, utisak vara. Licenciranje domorodnih znanja je danas velik biznis, ponajprije u otkupljivanju prava na korisna lokalna znanja i provincijalno uzgojene biljke što čine globalne farmaceutske tvrtke. U domeni svečanosti i rukotvorina važni su efekti samopoštovanja i čuvenosti koje takvim zaštitama stječu lokalne sredine. U jednom dijelu Hrvatske se takvim holističkim učinkom želi pomoći ljudima u nezavidnom materijalnom položaju kojima pri ruci stoji tržišno kompetitivno lokalno znanje, makar se radilo o nepopularnoj riječi orijentalnog postanja “ćilim” a u pitanju bio povijesni graničarski prostor vojne krajine oko grada Knina. Usporednim zaštićivanjem te tradicije nematerijalnog kulturnog dobra (znanja njihove proizvodnje, ne pojedinačnih predmeta), uvođenjem novog srednjoškolskog smjera dizajnera rukotvornog tekstila koji će poslužiti i kao okosnica u lokalnoj provedbi koncepta cjeloživotnog učenja, izložbama i natječajima se s više strana želi polučiti učinak povoljan po svakodnevni život stanovnika, samopoštovanje mladog i starog dijela populacije i obnovu prastarog umijeća u postindustrijskom vremenu. Srećom, Kninu na ruku ide UNESCO.
 

Prvi put objavljeno u NIB 30. svibnja 2006.

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: