Tekstil specijalne namjene

2007-01-04

Povod ovom mrežnom podlistku je slika “Piazza dei Signori di Sebenico” koju je 1920. godine naslikao Giuseppe Lallich (Josip Lalić), a do 4. prosinca se našla na izložbi “Artisti Dalmati Italiani Contemporanei” u organizaciji talijanskog konzulata u Splitu. Nakon Rima, Trsta, Zadra i Splita izložba će gostovati i u Milanu i Parizu. Njen se katalog otvara štivom predsjednika Tršćanskog odbora građanske udruge “Dalmatinski Talijani u svijetu – Slobodna općina Zadar u egzilu” i direktora tršćanskog lista “Il Dalmata” Renza de Vidovicha (inače šibensko-rogozničkog podrijetla), u kojem se pored ostalog može pročitati i to da je “Dalmatinska nacija nastala na ilirsko – rimskoj civilizaciji ulja i vina za razliku od Germanima sklone slavensko-hrvatske nacije nadahnute pivom i lojem”. Primjerci izložbenog kataloga su doskora nakon otvorenja postali vrlo traženi, pa je novinarev primjerak dospio do pravaškog saborskog zastupnika iz Dalmacije koji je primijetio kako se radi valjda o prvom katalogu neke izložbe koji preko DNK analize vrednuje likovna djela i umjetnike koji su ih načinili, zatraživši diplomatski demarš.

Josip Lalić: Gospodski trg u Šibeniku, 1920.

Josip Lalić: Gospodski trg u Šibeniku, 1920.

Ovaj slikarev talijanski trikolor na vijećnici potječe iz vremena kad je naredbom okupacijskog admirala u Šibeniku bilo zabranjeno isticati ikakav drugi barjak, nakon što su se mjesec dana prije o kraljevom rođendanu poskidale sve ranije domaće i savezničke zastave. Admiral je imao pravo, zastave su bile nabijene barutom: hrvatsku trobojnicu su gradom nosili gimnazijalci nakon pobudničkih predavanja i skupova 1918., a na sličan se način proslavljala i pobjeda prve hrvatske pučke uprave grada 1870. godine. Pod borbom zastava pucale su kosti i glave. Uostalom, tako je s tim specijalnim komadima tekstila bilo prije, a bit će i ubuduće. Ričard Lavljeg Srca našao se uhićen u Beču 1192. jer su njegovi vojnici u palestinskim križarskim postrojbama bacili zastavu vojvode Leopolda Austrijskog u jarak – namičući dovoljnu otkupninu da čitav Beč izgradi nove zidine. Etikecija doličnog postupanja sa zastavom u zajednici se u kući i obitelji valjda može jedino usporediti s postupanjima s kruhom. Ako je prostrta preko čega, to ima biti ili lijes zaslužnog bojovnika ili kakav sekularni oltar društvenih inicijacija poput vojničke prisege ili prisege na zastavu uopće (njem. Fahneneid). Slično starim pučkim nazorima o simbolički najosjetljivijoj robi, onoj namijenjenoj za novorođenčad, vani je se ne smije izvjesiti ili vješati noću. Da li je uredno postavljena i sa kakvim atributima uvijek se gleda pozornim okom, bilo na trobojnoj vrpci “bez socijalističkih obilježja” zbog koje je prije dva desetljeća bio zabranjen nastup Lada u Brčkom, bilo kod ocila KUD-a nacionalne manjine iz Darde pred nastupom u Lisinskom 1999. godine, bilo kod državne zastave bez grba na biralištu predsjedničkih izbora 2005. Kad su u grb i svečane zastave bivše federacije umetnute baklje pojedinih naroda, pričalo se kako je ondašnji bosanski zastupnik Antun Ramljak dobacio izumitelju federalnih obilježja “Moša, izgorila ti pšenica!”

Hrvatska zastava sa šahovnicom pred zakuhavajući se rat sudarila s jugoslavenskom u rukama Vlade Divca na spontanoj proslavi osvojenog svjetskog košarkaškog prvenstva u Argentini 1990. Muzejske funduse rese mnoge zastave, neke iz perioda mira a druge iz sukoba i ratova. Tko se prvi domogao neprijateljske zastave i postavio vlastitu uvijek je po ratnim običajima uživao posebnu slavu, nekadašnji su plemići u grbove tada smjeli ucrtati osvojene kule ili katarke tako pobijeđenog zapovjednog broda, a u naše vrijeme globalna proslava 60. obljetnice pada nacizma u najistaknutijem dijelu moskovske povorke istaknula je zastavu koja se zavijorila na osvojenom Reichstagu 1945. Zastavama se nadmudrivalo, poput mađarskom koja je na budimpeštanskom parlamentu po Nagodbi imala biti zajedno s hrvatskom ali je postavljena velika mađarska naspram male hrvatske, ili postavljanjem srpske zastave na trećem katu a hrvatske zastave na drugom katu Radničkog doma u Borovu naselju 1998. jer “zakonom nije propisano kako će zastave stajati”, kako su novinarima nakon policijskog skidanja rekli njeni postavljači. Hrvatsku zastavu s Bandire Kninski muzej pažljivo održava, a skinuti primjerci redovito idu u osobito zaslužne ruke. Zanimljivo je vidjeti i karnevalesknu uporabu zastave, bilo da je kao znak privremeno izokrenutog poretka uzimaju poklade (npr. bivšu federativnu zastavu u pokladama, također i u vrijeme rata) ili neodgovorni malodobnici (na murterskim Rudinama pred lokalne izbore 1993., kako su tada izvijestile novine). Ima joj mjesta i na estradi: u onu jugoslavensku (sa zvijezdom na prsima) umatala se Esma Redžepova pjevajući diljem Trećeg svijeta u kampanjama za poslove ondašnjih velikih građevinskih tvrtki, a u naše dane za takvim je haljinama u svojem nacionalnom dizajnu, među mnogima, posegnula i Madonna.

Takav komad tekstila specijalne namjene u svojem se rasporedu boja našao u reinkarniranoj povijesnoj misiji na šibenskoj vijećnici. Civilizacijski napredak je ipak očit, ovog puta je sve ipak podnio samo nedužni papir…

Prvi put objavljeno u NIB 30. prosinca 2005.

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: