Tekstil bez tekstila

2007-01-04

Kojim bi se dijelom vlastite baštine tekstilac mogao nadahnuti u ambijentu gdje manjka podrazumijevanog gradiva za svoj posao, poput oskudne odjeće na kupalištima, ili čak posve izostaje – kako se to zbiva na nudističkoj plaži? Doista, može li tekstilac nešto zaraditi i među ljetnim nudistima (ostavivši postrance njihove specijalizirane dućane sa svim usputnostima, od torbica do kapa), pa još k tome i ukorijenjeno u svojoj kulturi?

Pitaju li vas ovo u ključnom pitanju “Milijunaša”, odgovor je potvrdan, i glasi: “sicanje”. To je, naime, naš narodni naziv za “tatauiranje”, odn. “tetoviranje”, riječ nadošlu iz antipoda. Stare Hrvatice svoja sicanja, istina, nisu radile da bi ih pokazivale na nudističkim plažama, već su ih preuzele od djevojaka iz prastarih balkanskih naroda da bi ih u sličnim adolescentskim situacijama uobličile kao znak raspoznavanja od susjeda, u novijim stoljećima uglavnom među slavenskim muslimanima.

Zateknete li se ovih dana u kakvom kninskom dućanu, možda vam upadne u oči rukav podignut nad sicanim zapešćem bosanske Hrvatice. Nevolje kakve su ih nagnale napustiti svoje krajeve podsjećaju na doba mletačko-turskih ratovanja koncem XVII. st., kad su množine zapadnobosanskih i srednjebosanskih Hrvata potražile utočište i u selima između Sinja i Šibenika. Danas je to jedini dio Hrvatske gdje postoji narodni običaj tetoviranja, osoben samo ženama. Za mlađe čitatelje može se dometnuti da naša tradicija ne poznaje bušenje kože, pomodni “piercing”, no bila je zabilježena kauterizacija – paljenje kože u likovima ukrasnih šara. O svemu tome podrobno je pisao Mario Petrić još 1973.

Što sicanje može došapnuti prijemčivom tekstilcu na nudističkom kupalištu? Ova nas navada prisjeća prapočela ljudskog ukrašavanja, na svojevrsno odijevanje bez odjeće. Njena elementarna ornamentika (točka, križ, krug, cik-cak, grana) s osobitostima Bosne i Dalmatinske Zagore može naputiti na predindustrijske, gotovo plemenske naboje kakve može polučiti susret s iskonskim šarama i kontrastima, slično kako se osjećamo pred risotinama Keitha Harringa otisnutima na majicama iz suvenirnica prestižnih svjetskih muzeja. I zadnjih pedesetak sicanih stanovnica Dalmatinske Zagore, iz vremena kada su to djevojke sredinom prošlom stoljeća to još upražnjavale, mogu postati heroinama nove mode.
 

Prvi put objavljeno u NIB 28. srpnja 2003.

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: