Samo za prekooceanske mornare, vojničine i hrvatske pastirice!

2007-01-04

Da li je sjevernodalmatinsko čobanovanje put južnog i jugoistočnog Velebita ili Šator-planine neopozivo zamrlo i pored toga što još ubuduće mogu donijeti ekološke navade privrjeđivanja, nisam siguran. No, nešto se iz te pastirske sredine neporecivo mijenja. To je sicanje (tetoviranje, tatauviranje), kojeg su u Hrvatskoj obdržavale djevojke u selima između Sinja i Šibenika. Danas se podrazumijeva da se tetoviraju pomorci ili vojnici, no prije su se sicale pastirice.

U ljeto 1998. sam, pripremajući izložbu o lokalnom odijevanju i ukrašavanju tijela, obišao 17 ovdašnjih sela i zaselaka i susreo se sa zadnjim sicanim ženama u Hrvatskoj. Sicanje se izobičajilo nakon 2. sv. rata, a znajući da su to u svojim društvima radile samo djevojke razumljivo je da ih se ukupno nije zateklo više od pedeset. Tema nije posve nova i neočekivana, jer je ukupni pregled balkanske tradicije u disertaciji 1973. dao svojedobni ravnatelj Etnografskog muzeja u Zagrebu Mario Petrić, a dalmatinsko je sicanje u seminarskom radu 1953. prvi opisao Josip Vuletić iz Sinja.

Što se sa sicanjem mijenja? Gotovo sve: narodni naziv, karakterističan izbor ukrasa, način unošenja pigmenta pod kožu, neposredni društveni kontekst, a ponajprije crta prenošenja koja se može pratiti sa hrvatskim migracijama iz srednje i zapadne Bosne koncem XVII. st. i duboko u povijest do spomena u antičkih pisaca. Strabon ga spominje u Japoda (”kao i kod ostalih Ilira i TraĿana”), Herodot u Tračana, a Plutarh pomnije samo za njihove žene. Valerije Flak ga osvjedočuje na zarobljenoj tračkoj djevojci.

Ostaje li s njim nešto isto? Kao znak napora i trpljenja će se nanovo upražnjavati kao svojevrsna inicijacija, samo što to više ne će biti djevojke već momci i mladi muškarci. I dalje će se nastojati uresiti, no praktikantski vidici su od vremena izvoza polinezijske inačice sicanja širi pa je i izbor ornamenata veći. I ubuduće će se raditi o nekoj vrsti dokolice, samo što je ova djevojačka dokolica bila ponajprije pastirska a novovjeka je mornarska, vojnička, urbana subkulturna ili jednostavno pomodna.

Zasigurno će isto biti i zanimanje za ove neobične tjelesne urese, bilo u prepričavanoj staroj ženskoj zgodi iz bolnice ili iz današnjih tattoo-salona velegradskih ulica. Nasmijehne li se njihov izbor domorodnom repertoaru, možda još osvane i kakav retro-stil s ornamentalnim certifikatom iz Kladnjica…

Što bi onda bilo isto, a što doista različito? (Objavljeno na blogu 9. siječnja 2006.)

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: