Put binarnog kôda

2007-01-04

Izložba o istarskoj baštini rada muških tkalaca koju sam ovdje već spomenuo pred prošle ljetne ferije, u međuvremenu sam imao čast dočekati i u Šibeniku. Neki od najelegantnijih primjera odjevnog nasljeđa i ovdašnjeg puka proistekli su, usuprot prevazi žena, ispod ruka tkalaca. Tajna muškog rukodjelstva ne leži u pukoj snazi, već u isplativosti. Slično kao i u kulinarstvu to obično rade žene, no tamo gdje se zanat najviše isplati posrijedi su muškarci. Kako na selu, tako i u povijesti grada, kad bi se tu i tamo složile isplativije prilike tradiciju su preuzimali suknari, strižači, tkalci, krojači i ini meštri od robe. Istarska izložba predmetima, alatima i dokumentima oslikava takav tržišni iskorak iz jedne uvriježeno ženske djelatnosti, prakticiran od putujućih znalaca koji su sa svojim podsjetnicima odrađivali složenije tkanine na zatečenim tkalačkim stanovima. Iduće se istančavanje tkalačkog zanata nije dogodilo u našim krajevima, iako je za taj korak bitni dudov svilac povijesno gajen i kod nas. Jednom osvojen muški zanat najisplativijeg tkanja u svili, s dalekog Istoka prokrijumčaren u Bizant, potom na Siciliju, jadranske obale i na sjever današnje Italije, tehnološki je prevrat doživio prenesen na jug Francuske. Težak rad nogu radi izmjene rasporeda niti potke među nitima osnove do tog je vremena postao presložen za pedale kojima su se povlačili listovi tkalačkog stana, pa je posao dizanja određenih niti osnove dopao dječaka svrha čitave konstrukcije. Jedan od tih dječaka nad tkalačkim stanom svojeg oca bio je Joseph-Marie Jacquard, lionski besmrtnik koji je taj posao odmijenio mehanizmom programiranim bušenim pločicama.

Uspomenu na taj tehnološki obrat tkalaca (i njihovih sinova, da slika ovom prilikom bude posve muška) danas nosimo ne samo po načinu izrade naše odjeće, već i u svojim džepovima gdjegod su u njima mobiteli s naprednim računalnim funkcijama, kao i sa samim računalima. Ona sa svojim binarnim programiranjima nisu nastala iz zbrajanja kuglicama na abakusima, već iz Jacquardovog programiranog tkalačkog stana, pa i prapredak kompjutora nisu naprave za zbrajanje već one robusne “podnoge” čijim su pritiskanjem žene nogama određivale međuigru niti osnove i potke. Prvo je pra-računalo u Engleskoj pretprošlog stoljeća također odavalo kako misli suknarskom pameću, jer mu je hardware nazvan “skladištem” a software “mlinicom”, samo što se u toj suknarskoj “valjavici” nije premetalo suknom već brojevima. Bušene pločice istom su se logikom posla skrasile u IBM-ovim statističkim tabulatorima kao bušene kartice, a takve su floppy-disketama zamijenjene tek prije jednog naraštaja. Ne vjerujete li da je vaše računalo potomak tkalačkog stana, otvorite naredbeni redak u okviru MS-DOS platforme i prebrojite mu slovne znakove. Ima ih 80, upravo koliko je bušenih rupica bilo od prvih dorađenih tkalačkih stanova nadalje. Mobiteli bi tada imali biti zakonitim tkalačkim potomcima čak po obje tehnološke loze, jer im u korijenima rodoslovnog stabla leže automatizirani telegrafski uređaji koji su informacije prepoznavali s bušenih vrpci, medija prilagođenog od bušenih kartica.

Tkalci su od žena preuzeli i programirali tkalačke stanove ne bi li namakli sva ta osobita platna za kojima je gladovalo tržište, da bi nam današnje programirane sprave umjesto tkanina tkale informacije. Mora se priznati da rezultat nije loš.

Prvi put objavljeno u NIB 4. veljače 2005.

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: