Priča s česme

2007-01-04

Na što bi jednog tekstilca mogao podsjetiti gutljaj vode iz snažnog mlaza javne česme kod splitskog kolodvora, odgovor je 2. travnja (dakle, nije šala!) ponudila ni manje ni više no sama najava najvažnijih vijesti glavnog dnevnika državne televizijske mreže.

Naime, voditelj splitske konzervatorske službe je rezultate vlastitih desetljetnih istraživanja i ranijih spoznaja spojio u zaključak koji bi imao promijeniti udžbenike od petog razreda pučke škole do tkalačkog kolegija na TTF. Kako je izložio na prestižnom znanstvenom skupu, veličajno drevno zdanje Dioklecijanove palače nije nastalo kao carski ladanj, već kao najznačajnija imperijalna tkaonica svojega doba.

O novoj tvrdnji povjesničara novinari su izvijestili i u mrežnom odabiru članaka:
http://www.slobodnadalmacija.com/20030405/kultura01.asp

Da su se u palači tkale fine tkanine, od onih vrsta koje su se bojile bojama pod carskim monopolom – među mnogim hrvatski nazivima te boje u kojoj su se rađali carevi ističe se krmiž, grimiz – povjesničari su znali i otprije. Jedan ulomak sarkofaga koji se danas dâ vidjeti u lapidariju splitskog Arheološkog muzeja prikazuje upravo žene u poslu prelca, kako to podrobno razlaže Srđana Schönauer. Novom tvrdnjom ta otmjena radionica u počela Splita nije dospjela selidbom iz nesigurnijih dijelova carstva, već se zajedno s tkalačkim radionicama ogrtača za vojsku, bojaonicama i akvaduktom višestruko moćnijim od susjednog salonitanskog, već se u palači našla carevim planom.

Koliko je bilo unosno baviti se tekstilom i odjećom? Obični ogrtač koštao je 50 kn., kabanica 120 kn., obična se odjeća popravljala za 8 kn. ali finija i za 100 kn., obična muška dalmatika zapadala je 400 kn., svilena dalmatika 800 kn., dalmatika otkana na tri lista 4 tisuće kn., a birane uvozne kabanice cijenile su se i za 9 tisuća kn.

Spojnica: rimske cijene.

Na tržištu što se količinama dâ usporediti s Varteksovim caru je za njegovu namjeru trebalo toliko vode koliko može zamisliti svatko tko je vidio Levijatanove bazene u danas rasklopljenom varaždinskom postrojenju. Otkako je svijeta i vijeka obrada i bojenje vune iziskuje toliko vode, slično kao što je u proračunu sirovine i predenja i u carevo i u naše vrijeme za ovakvim pogonima imalo stajati veliko područje pogodne klime, zemljišta, blâga i okretnih ljudi.

Proizlazi da je ovaj domorodni car krivo poznat ponajprije kao mučitelj kršćana, jer su “reforme koje je započeo u 4. stoljeću u istočnoj i jugoistočnoj Europi dovele do procvata kakav ti krajevi u kasnijim stoljećima više nisu uspjeli ponoviti”, kako je rečeno na otvaranju splitskog skupa. Otvorene oči kojima je car vidio svoje vrijeme očito nisu bile nesklone niti ekonomici tekstila.

Spojnica: “dalmatinska košulja”.

Neće stoga biti tlapnjom ni tvrdnja kako Dalmacija svoje ime vuče od ilirskog naziva za ovcu. Možda je i najuspješniji proizvod u ukupnoj povijesti hrvatskih krajeva upravo tekstilni plod, i to dizajnerske grane: dalmatinska košulja, tunica dalmatica, kakvu i danas u bogoslužju nosi svaki katolički svećenik. Neke se stvari jednostavno ne mijenjaju, kao što svaka rimska villa rustica današnjem turističkom investitoru odaje mjesto  odmora u dobroj klimi. U svijetu tekstila, to vrijedi pogotovo za one dobro utemeljene zadanosti. Zato bi voda sa česme pored splitskog kolodvora namjerniku tekstilcu mogla biti osobito nadahnujuća.

Prvi put objavljeno u NIB 17. travnja 2003.

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: