Izvoz bez premca

2007-01-04

Kako se da prepoznati da smo, napokon, izašli iz sjene ratnih godina? S novom predizbornom kampanjom, čini se da su za nama ostala pitanja teritorija a političke stranke na glavna mjesta naposlijetku postaviše pitanja boljitka i ekonomskih sredstava za kvalitetniji život, poput izvoza. U zemlji gdje je najveća banka bila svojedobno osnovana kao servis za devizno poslovanje uspješnih eksportnih tekstilnih tvrtki, makar i zbog puke povijesne pouke vrijedi svrnuti pogled na izvozne lekcije iz davne hrvatske odjevne prošlosti.

Među lekcijama izvozne opstojnosti malo ih je toliko upečatljivih poput one dubrovačke. Što su izvozili čuveni dubrovački brodovi, ploveći sve tamo od Hormuškog tjesnaca do Bostona? U trgovačkom nadmetanju sa svojim veletakmacima, Mlečanima, Dubrovčani su od dobara što su se dopremala u njihove radionice kapitalizirali odjevni proizvod sa zajamčenom prođom među imućnim građanima na najizbirljivijoj sredozemnoj tržnici XIV. i XV. stoljeća, smještenoj u središtu Mletaka kod mosta Rialto. Radilo se o dugim muškim ogrtačima, temeljenima na suknu s krznenim podstavama i optokama. Takav je bio i skupocjeni ogrtač zabilježen u oporuci Marka Pola, a možemo ih vidjeti i na onovremenim mletačkim portretima. Ovaj je izvoz dubrovačkih zanatlija bio redovito izuzet iz pomnih ograničenja pri trgovanju stranaca u Mlecima, jer slične ogrtače željnim domaćim kupcima nisu imali odakle drugdje namaknuti.

Korijeni ovog uspješnog istočnojadranskog artikla leže u prapovijesnim navadama odijevanja, kakve pratimo od ilirskog prikaza plesača i svirača na spomeniku iz Zaostroga, ogrtača s nadgrobnog spomenika nađenog u župnoj crkvi u Grohotama na Braču (sad u lapidariju Arheološkog muzeja u Splitu) i ogrtača rimskih vojnika “sagum“ do uvriježenih pučkih krojeva s predmeta u etnografskim muzejima. S jedne je strane blizak ogrtačima napravljenim od biljnih vlakana, poput “plašča” od ražene slame i sponama od unutrašnje kore (lika) čija je izrada opisana u Zalu kod Lepoglave, inače karakterističnim za baštinu sjeverne Hrvatske i dalje u Sloveniji k Alpama. S druge strane blizak je hrvatskom srodniku škotskog kilta, pastirskom pladu obično zvanom “struka”, priručnoj tekstiliji širokoj od pola metra do gotovo metar i dugoj skoro i do tri metra, prikladnoj za svaku nužnost ovčaru ili putniku. “Struka” je među Hrvatima osvjedočena u južnoj Dalmaciji i u zapadnoj Bosni. No glavna je tradicija ove vrste vezana za suknene ogrtače poput “kabana” ili “gabana”, krupnim ravno krojenim kabanicama koje su tijekom povijesti bivale i osnovom za mnogo čuvenije kreacije, među kojima je i spomenuti dubrovački ogrtač.

Pučki je gaban pravi most među sojevima i vremenima. Sv. Franjo Asiški ga je odredio odijevati svojim sljednicima fratrima kao znak skromnosti, odakle je, mnogo kasnije, dospio i u ceremonijalne garderobe današnjih rektora i emeritusa. Bogati su, poučeni metaforom o prolasku deve kroz ušicu igle, oporučno propisivali vlastito pokapanje u takvom ogrtaču – a mekoputni je talijanski plemić dometnuo da ne smetnu s uma njegovo grubo sukno podstaviti finom tkaninom, kako ga ne bi grebla u lijesu. U svagdanjem životu naroda nosio je, neobojen, prirodnu boju vune, kasnije smeđu, a za svečane zgode crvenu. Takav je svatovski gaban, odvajkada bojen biljnim tvarima, adut izvrsnosti naše narodne odjevne baštine. Ne bez odjeka visokokulturnih kreacija poput starih crvenih časničkih odora, također i sukladan pučkim nazorima o rubovima ovostranosti i onostranog – gdje je plamna boja krvi snažan činitelj – crvena kabanica predstavlja spomenik s malo očuvanih tragova. Prije gotovo stoljeća i po na nizu prikaza iz naših krajeva oslikao ju je Osiječanin Nikola Arsenović.

U hrvatskim muzejskim fundusima uspomenu ovakvog svečanog kôda čuva npr. “kaban“ iz Dikla kod Zadra, smeđe boje sa crvenim vezom, porubima i aplikacijama, koji se čuva u zadarskom Narodnom muzeju (v. njegovu fotografiju u “Narodnim nošnjama Hrvatske“ iz 1975.). Nenametljivim šarmom zrače i ravnokotarski muški ogrtači “haljci”, bez kapuljače i s disfunkcionalnim, ukrasnim rukavima, ukrašeni kitama, optocima i grubim vezom u istobojnom ključu bijelog ili crnog. Iako nisu postigli svjetsku prepoznatljivost poput svojih funkcionalnih srodnika iz Meksika (pončo) ili kaftana s Kavkaza, ovakvi primjerci nacionalne odjevne baštine još čekaju prilježne dizajnerske ruke koje će nadahnuti. Koliko god pastirskog postanja bili, dvojim da bi ijedan protagonist ferventnog javnog života ovih mjeseci propustio priliku fotografirati se tako odjeven za kakvu novinsku naslovnicu.
 

Prvi put objavljeno u NIB 12. studenog 2003.

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: